Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4338/22 („Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4338/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4338/22, rješavajući apelaciju „Volksbank Leasinga BH“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 611632 18 Pž od 3. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Volksbank Leasing BH“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Pehar & Lesko iz Mostara, podnio je 15. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 611632 18 Pž od 3. avgusta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 611632 16 Ps od 29. juna 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 611632 16 Ps od 29. juna 2018. godine odbijen ja apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu „Uniqa osiguranje“ a. d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati osiguranu svotu na ime materijalne štete u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su apelant, kao davalac lizinga i M. H., kao korisnik lizinga zaključili ugovor o finansijskom lizingu, te da je predmet tog ugovora bilo putničko motorno vozilo (u daljnjem tekstu: sporno vozilo). Takođe, naveo je da je korisnik lizinga sa tuženim zaključio ugovor o kasko osiguranju spornog vozila. Dalje je naveo da je sporno vozilo ukradeno, nakon čega je korisnik lizinga podnio tuženom prijavu štete, te da je tuženi odbio zahtjev za naknadu štete budući da uz prijavu štete nije podnesena saobraćajna dozvola. Općinski sud je ukazao da je u članu 25. stav (1) alineja 5. Uslova za kasko osiguranje cestovnih vozila (u daljnjem tekstu: Uslovi) ugovoreno da osiguranik gubi prava iz osiguranja ukoliko prilikom prijavljivanja štete zbog krađe vozila ne predoči saobraćajnu dozvolu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je navedenom klauzulom jasno određeno koju štetu osiguravač isključuje u smislu odredbe 929. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, sud je naveo da je sa navedenom klauzulom osiguranik bio upoznat prilikom zaključivanja ugovora o kasko osiguranju, te da je na nju pristao. Pri tome, Općinski sud je ukazao da navedena klauzula nije nepravična odnosno pretjerano stroga prema osiguraniku, niti je protivna cilju zaključenog ugovora, te da u konkretnom slučaju nisu nastupile posljedice protivne načelu savjesnosti i poštenja. S obzirom na to, Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 143. ZOO.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 611632 18 Pž od 3. avgusta 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ukazao da su pretpostavke za naknadu štete iz ugovora o kasko osiguranju utvrđene Uslovima koji su sastavni dio polise i ugovora o kasko osiguranju motornog vozila, koje su stranke prihvatile potpisivanjem navedenog ugovora. U vezi s tim, ukazao je da je pravna posljedica gubitka prava iz osiguranja za apelanta nastala na osnovu činjenice da tuženom nije predočena saobraćajna dozvola za sporno vozilo. Pri tome, sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da nije bio u posjedu saobraćajne dozvole budući da je njena predaja bila predviđena odredbom člana 25. Uslova. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 918. ZOO kojima je propisano da su ništave odredbe ugovora koje predviđaju gubitak prava na naknadu ili svotu osiguranja ako osiguranik poslije nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obaveza. Međutim, sud je istakao da se navedena odredba ne može primijeniti budući da se u konkretnom slučaju ne radi o ispunjenu ugovorene obaveze nego o tome da osiguranik nije ispunio uslov za isplatu naknade iz osiguranja. U konačnici, sud je ukazao da stranke ugovorom o kasko osiguranju nisu isključile odredbu Uslova kojom je predviđen gubitak prava iz osiguranja u slučaju da osiguranik nakon krađe spornog vozila nije u mogućnosti da predoči saobraćajnu dozvolu. Pri tome, naveo je da navedene odredbe nisu u suprotnosti sa odredbama ZOO kojima je regulisan ugovor o osiguranju, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, te da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni odredba člana 143. ZOO.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, posebno ističe da je odredba Uslova kojom je propisano naknadno ispunjenje obaveze nakon nastupanja osiguranog slučaja ništava u smislu odredbe člana 918. ZOO. Takođe, ističe da su sudovi bili u obavezi da primijene odredbu člana 143. ZOO kojom je propisano da su ništave odredbe ugovora koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Osim toga, apelant navodi da je vozilo ukradeno, te da se u vozilu nalazila i saobraćajna dozvola, zbog čega nije ni mogla biti predočena tuženom.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima dao dovoljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti, te je time odgovorio na navode koje on ponavlja i u apelaciji (vidi, tačka 3 ove odluke). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto pravno pitanje i da nije utvrdio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava kada su zaključili da neispunjenje uslova za isplatu naknade koji su stranke ugovorile predstavlja razlog za gubitak prava iz osiguranja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5161/18 od 15. januara 2020. godine, tačka 28., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman