Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2911/23 (J.B.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Stanovi JNA
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2911/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2911/23, rješavajući apelaciju J. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 038436 21 U od 13. aprila 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 23. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 038436 21 U od 13. aprila 2023. godine.
2. Rješenjem Prvostepene stambene komisije od 6. marta 2015. godine odbijen je apelanticin zahtjev za dodjelu stana na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane) i Vojske FBiH. Rješenjem Drugostepene stambene komisije od 28. januara 2021. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 13. aprila 2023. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz stanja spisa proizlazi da apelantica nije član porodice poginulog branioca, da nije ratni vojni invalid, niti je demobilizirani borac Armije BiH i HVO-a. Također je naveo da apelantica nikada nije bila uposlenica Ministarstva odbrane, niti je bila uposlenica Vojske FBiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 13. stav (3) Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova (u daljnjem tekstu: Uredba) propisano da se dodjela stana iz stambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske FBiH vrši kategorijama porodica poginulih branilaca, ratnim vojnim invalidima, demobiliziranim borcima Armije BiH i HVO-a, te uposlenicima Ministarstva odbrane i Vojske FBiH. Budući da apelantica ne pripada kategorijama koje imaju pravo na dodjelu stana iz stambenog fonda prijašnjeg Ministarstva odbrane i Vojske FBiH, Kantonalni sud je naveo da su organi uprave pravilno odbili njen zahtjev za dodjelu stana. Pri tome je istaknuo da novčana sredstva koja je apelantica uplaćivala u stambeni fond JNA na ime doprinosa za stambenu izgradnju ne mogu u konkretnom predmetu biti pravni osnov za ostvarivanje prava na dodjelu stana.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i u toku postupka pred redovnim sudom, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je uplaćivala novčana sredstva u vojno-stambeni fond dok je bila uposlena u JNA. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Uredbe, dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud jasno ukazao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za dodjelu apelantici na korištenje stana iz stambenog fonda prijašnjeg Ministarstva odbrane i Vojske FBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su apelanticino pravo na imovinu i pravo na dom došli u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U odnosu na apelanticino pozivanje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman