Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1055/22 (N. M.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1055/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1055/22, rješavajući apelaciju Nihada Mujkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Mujkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 090854 21 Rsž od 13. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nihad Mujkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Amir Ezić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 22. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 090854 21 Rsž od 13. januara 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 090854 18 Rs od 24. novembra 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Unsko-sanski kanton – Kantonalna uprava za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati precizirane iznose na ime neisplaćenih razlika plaća, po osnovu posebnog dodatka na plaću, i na ime neisplaćene jubilarne nagrade. Apelant je obavezan da tuženom, kojeg je zastupalo nadležno pravobranilaštvo, nadoknadi troškove postupka.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant rješenjem od 18. marta 2013. godine postavljen na mjesto direktora tužene i da je odlukom od 11. juna 2015. godine razriješen dužnosti. Dalje je naveo da je rješenjem nadležnog organa od 2. februara 2015. godine apelantu utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu, koja mu nije isplaćena. Istaknuto je da su za rješavanje konkretnog spora mjerodavni Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), Zakon o državnim službenicima i namještenicima u organima državne službe u USK i Zakon o kantonalnim inspekcijama. Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelantov zahtjev za isplatu posebnog dodatka na plaću na uvjete rada kao državnog službenika s posebnim ovlaštenjima shodno članu 16. Zakona o kantonalnim inspekcijama. U vezi s tim, obrazloženo je da državni službenik, koji je rješenjem postavljen na radno mjesto i utvrđeno mu pravo na plaću i visinu plaće, nema pravo na isplatu plaće po većem koeficijentu dok ne ishodi rješenje kojim će se utvrditi veća visina plaće za poslove koje obavlja prema važećim propisima. Dalje je obrazloženo da apelant ne stječe pravo na isplatu uvećanja plaće na osnovu samog zakona nego na osnovu rješenja kojim bi mu traženo pravo bilo priznato. Istaknuto je da je apelantu plaća isplaćivana u skladu s rješenjem o postavljenju na rukovodeće radno mjesto, koje je postalo konačno apelantovim odricanjem od žalbe.

4. Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženog o zastari za potraživanje isplate jubilarne nagrade. U vezi s tim, obrazloženo je da apelant pravo na jubilarnu nagradu stekao 2. februara 2015. godine donošenjem rješenja i da je rok za isplatu bio 30 dana nakon donošenja rješenja u smislu člana 79. ZOR-a, odnosno 3. marta 2015. godine. Budući da je apelant 8. marta 2018. godine podnio tužbu, Općinski sud je zaključio da je istekao trogodišnji rok u skladu sa članom 115. ZOR-a. Općinski sud je ukazao da je potraživanje zastarjelo i prema članu 379. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, ukazano je na stav 2. člana 379. ZOO-a. Dalje je obrazloženo da je jubilarna nagrada po svojoj suštini povremeno potraživanje, koje zastarijeva u trogodišnjem roku iz člana 372. ZOO-a. Općinski sud je istakao da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 1. u vezi sa članom 395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i preciziranih članova Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 090854 21 Rsž od 13. januara 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan apelantov navod da je pravo na isplatu posebnog dodatka ostvario po sili zakona. U vezi s tim, ukazano je da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u Presudi broj 51 0 Rs 069530 15 Rev od 20. decembra 2018. godine zauzeo pravni stav da kada državni službenik ne ishodi rješenje o plaći s koeficijentom većim od onog koji je propisan za to radno mjesto ne bi mogao steći ni pravo na isplatu plaće s većim koeficijentom. Dalje je obrazloženo da apelantu rješenjem rukovodioca nije utvrđeno pravo na dodatak na plaću u smislu člana 16. Zakona o kantonalnim inspekcijama. Stoga je zaključeno da apelant nema pravo na isplatu traženog dodatka. Kantonalni sud je ukazao i da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je potraživanje isplate jubilarne nagrade zastarjelo u smislu člana 115. ZOR-a. Također je ukazao da je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka.

6. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili pravnu prirodu traženog dodatka na isplatu i nisu primijenili odgovarajuće materijalno pravo. Ističe da se citirana odluka Vrhovnog suda odnosi na drugačiju pravnu situaciju i drugu vrstu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno da se odnosila na spor u vezi s isplatom osnovne plaće. Tvrdi da se pravo na isplatu posebnog dodatka stječe na osnovu zakona, na isti način kao pravo na isplatu dodatka za prekovremeni rad, noćni rad i slično. Smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je traženi dodatak na plaću tretirao kao element osnovne plaće koji se određuje rješenjem o postavljenju. Apelant ističe i da se sudovi nisu pozvali na odredbe materijalnog prava koje su bile osnov njihovih odluka, zbog čega njihove odluke smatra neobrazloženim. Apelant također ističe da njegovo pravo na jubilarnu nagradu nije zastarjelo jer je priznato rješenjem nadležnog organa. U vezi s tim, navodi da je to rješenje upravni akt i da zastarijeva u roku od deset godina shodno članu 379. ZOO-a. Osim toga, apelant traži ocjenu ustavnosti člana

395. ZPP-a, kojim je propisano da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi ZOR-a i ZOO-a, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično pravno pitanje u pogledu prava na dodatak na plaću, te da je u vezi s tim zaključio da su apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj A

P-4251/22 od 30. novembra 2023. godine, tač. 2. i 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Kantonalni sud je o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. U pogledu apelantovog zahtjeva za ocjenu ustavnosti člana 395. ZPP-a, Ustavni sud prvo ukazuje da apelant nije ovlašteni podnosilac zahtjeva iz čl. VI/3.a) i VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, niti je primjenjiva praksa da se u postupku iz apelacione nadležnosti izvrši konkretna ocjena ustavnosti (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

19/19 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj U-16/18 od 28. marta 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), između ostalog, utvrdio da je član 395. ZPP-a u skladu sa čl. I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1055/22 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio