Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3032/22 (H. S.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3032/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3032/22, rješavajući apelaciju Hasana Saračevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Saračević protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 099826 22 Kž 2 od 24. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Saračević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 099826 22 Kž 2 od 24. maja 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 099826 20 K 2 od 18. oktobra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, u ponovnom postupku, apelant je oglašen krivim zato što je, radnjama pobliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 402. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelantu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od dvije godine ne počini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je pročitao i izvršio uvid u materijalne dokaze optužbe i odbrane, ispitao svjedoke (M. S., R. A., apelantovu majku A. S., te oštećenu S. Lj.), vještaka medicinske struke V. S. i vještake saobraćajne struke Z. B. i C. L., kao i da je apelant dao iskaz u svojstvu svjedoka. Dalje je naveo da je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Naime, naveo je da je utvrdio da je apelant zaustavio vozilo na proširenju, te da je neoprezno otvorio vrata vozila u trenutku kada se kolovozom kretala oštećena, kao biciklista. Sud je ukazao da je uslijed toga oštećena izgubila kontrolu nad biciklom i pala na kolovoznu traku neposredno prije nailaska drugog vozila i da je zadobila teške tjelesne povrede. Sud je dalje ukazao da iz nalaza vještakā slijedi da se M. S. u trenutku kontakta sa oštećenom kretao dozvoljenom brzinom. Međutim, istakao je da su različiti stavovi vještaka o razlozima i načinu destabilizacije oštećene, kao i o propustima učesnika saobraćajne nezgode. Pri tome, sud je ukazao da je odredbom člana 36. stav 3. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS) propisano da je zabranjeno otvaranje vrata na motornom vozilu na kolovozu, kada je vozilo u kretanju i u svim drugim slučajevima kada se može ugroziti sigurnost drugih učesnika u saobraćaju. U vezi s tim, zaključio je da je otvaranje vrata vozila moglo izazvati reakciju koja bi dovela do destabilizacije bicikliste. Sud je dalje ukazao da je prihvatio iskaz svjedoka R. A. koji je svjedočio na okolnosti izvršenog uviđaja, sačinjavanja fotodokumentacije i skice lica mjesta. Također, ukazao je u kojim dijelovima je prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka M. S. i oštećene, te je istakao da je i apelant izjavio da je otvorio vrata u namjeri da oslobodi pritisnuti sigurnosti pojas. Dalje je naveo da nije prihvatio apelantove tvrdnje da je neznatno otvorio vrata, budući da iz iskaza oštećene i svjedoka M. S. proizlazi da su vrata naglo otvorena. Također je istakao da nije prihvatio kao vjerodostojan iskaz apelantove majke, jer nije jasno obrazložila da li je vidjela da je apelant otvorio vrata.

4. Presudom Okružnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je, nasuprot apelantovim prigovorima, prvostepeni sud sve dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. U vezi s tim, istakao je da je taj sud dao detaljne i uvjerljive razloge zbog kojih je prihvatio, odnosno zbog kojih nije prihvatio određene dokaze. Sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u pretežnom dijelu postoji saglasnost u nalazima vještaka saobraćajne struke, dok mišljenje vještaka C. L. o uzroku destabilizacije bicikla i nastanka nezgode nema uporište u drugim dokazima. U odnosu na apelantovu tvrdnju da je neznatno otvorio vrata vozila, sud je istakao da tako otvorena vrata ne bi zahvatila operativnu površinu kolovoza i ne bi predstavljala prepreku na putanji kretanja oštećene, u kojem slučaju ne bi ni došlo do saobraćajne nezgode. U konačnici, sud je istakao da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je apelant postupao suprotno odredbi člana 36. stav 3. ZOBS, odnosno da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja konkretnog krivičnog djela za koje je i oglašen krivim.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno primijenili relevantne propise, te ukazuje na proizvoljnu ocjenu izvedenih dokaza. Naročito ističe da apelantova krivica utvrđena samo na osnovu izjave svjedoka M. S. i oštećene, dok drugi dokazi nisu valjano ocijenjeni. U vezi s tim, ukazuje na pojedine dijelove iskaza navedenih svjedoka, te iznosi svoje neslaganje sa njima. Dalje, smatra da se nalaz vještaka Z. B. ne temelji na pravilima struke, jer se u nalazu parafraziraju izjave navedenih svjedoka koji su glavni uzročnici saobraćajne nesreće. Osim toga, ističe da se sud pogrešno poziva na odredbu člana 36. stav 3. ZOBS, budući da se njegovo vozilo nije nalazilo na kolovozu. Apelant smatra da je u situaciji kada nema nijednog dokaza da su vrata bilo kojim svojim dijelom zahvatila prostor magistralnog puta trebalo primijeniti pravilo in dubio pro reo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, jasno obrazložili da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 402. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. Naime, redovni sudovi su dali dovoljne i jasne razloge za zaključak da je apelant zaustavio vozilo na proširenju, te da je neoprezno otvorio vrata vozila u trenutku kada se kolovozom kretala oštećena, kao biciklista. Uslijed toga oštećena je izgubila kontrolu nad biciklom, pala na kolovoznu traku neposredno prije nailaska drugog vozila i tom prilikom zadobila teške tjelesne povrede. Redovni sudovi su obrazložili da je apelant postupao suprotno odredbi člana 36. stav 3. ZOBS, odnosno da je navedenim radnjama ostvario obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud takva obrazloženja redovnih sudova ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

9. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu izvedenih dokaza, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi, Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud detaljno analizirao sve provedene dokaze (iskaze svjedoka, apelantov iskaz, nalaze i mišljenja, te iskaze vještaka, kao i materijalnu dokumentaciju), pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Naime, prvostepeni sud je detaljno obrazložio zbog čega je i u kojim dijelovima poklonio vjeru iskazima određenih svjedoka, kao i zbog čega iskaze određenih svjedoka nije prihvatio. Osim toga, nasuprot apelantovim navodima, obrazloženo je zbog čega nije prihvaćeno mišljenje vještaka C. L. u dijelu koji se odnosi na uzrok destabilizacije bicikla i nastanka nezgode. Ustavni sud, također, primjećuje da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda, koji je prihvatio i potvrdio zaključke prvostepenog suda, u čemu Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene izvedenih dokaza, izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. Evropske konvencije.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3032/22 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio