Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4373/22 (J. T.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Član I/2. Ustava BiH
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4373/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4373/22, rješavajući apelaciju Jusufa Tutića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Tutića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 109265 22 Pžp od 19. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jusuf Tutić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jasmina Šarić Hasanović advokat iz Bihaća, podnio je 18. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 109265 22 Pžp od 19. septembra 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Pr 109265 20 Pr od 1. juna 2022. godine.
2. Policijska stanica Bihać, Prva policijska uprava (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) izdala je apelantu, u periodu od 11. septembra do 27. oktobra 2020. godine, četiri prekršajna naloga, zbog toga što je, na način bliže opisan u tim nalozima, učinio prekršaje iz člana 12. stav (1) tačka 5) Zakona o javnom redu i miru Unsko-sanskog kantona i člana 234a. st. (1) i (2) tačka 4) i člana 238. stav (1) tačka 36) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH. Apelant je podnio Općinskom sudu zahtjev za sudsko odlučivanje o navedenim prekršajnim nalozima.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Pr 109265 20 Pr od 1. juna 2022. godine apelant je oglašen odgovornim za počinjenje prekršaja navedenih u prethodnoj tački ove odluke, te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 800,00 KM. Apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku po prijedlogu ovlaštenog organa saslušao četiri svjedoka – policijska službenika, te da je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju. Takođe, Općinski sud je istakao da je tokom dokaznog postupka saslušan apelant, te jedan svjedok kojeg je on predložio. U vezi s tim je ukazano da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant omalovažavao i vrijeđao policijske službenike, te da je upravljao putničkim motornim vozilom pod uticajem alkohola, kao i da je parkirao svoje vozilo na mjestu gdje je postavljen saobraćajni znak zabrane parkiranja. Imajući to u vidu, sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja prekršaja za koje ga je oglasio odgovornim. Pri tome, Općinski sud je naveo da je iskaze policijskih službenika prihvatio kao objektivne i istinite budući da su oni jasno i nedvosmisleno opisali sporne događaje, te da su njihovi iskazi potkrijepljeni materijalnim dokazima. Međutim, sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz i iskaz svjedoka koji je saslušan po njegovom prijedlogu budući da su njihovi iskazi u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima, te da su usmjereni na izbjegavanje apelantove prekršajne odgovornosti.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Pr 109265 22 Pžp od 19. septembra 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za šta je dao jasne razloge koje prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je ukazao da su u apelantovim radnjama sadržana sva obilježja prekršaja za koje je oglašen odgovornim. Pri tome, sud je ukazao da, i po ocjeni tog suda, apelantova odbrana nije imala za cilj da se objektivno utvrde činjenice u prekršajnom postupku, nego da je bila sračunata sa namjerom da se poboljša njegova pozicija u postupku.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući pravo na pristup sudu i suđenje u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant se pozvao na povredu člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, te ukazuje i na kršenje slobode izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. U vezi s tim, apelant naročito ističe da redovni sudovi nisu pravilno cijenili iskaze svjedoka koji su saslušani po prijedlogu ovlaštenog organa, te da iz apelantovog iskaza proizlazi da nije počinio prekršaje za koje je oglašen odgovornim. Takođe smatra da je osporenim odlukama doveden u pitanje princip pravne sigurnosti. Osim toga smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu te princip pravne sigurnosti. Međutim apelant te navode nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
9. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti. Naime, prvostepeni sud je detaljno obrazložio zbog čega je poklonio vjeru iskazima policijskih službenika. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud detaljno obrazložio zašto nije poklonio vjeru apelantovom iskazu i iskazu svjedoka odbrane (vidi, tačka 3. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je detaljno obrazložio zašto ovi apelantovi prigovori nisu osnovani. Dalje, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak okončan u periodu kraćem od dvije godine, odnosno da su u navedenom periodu na dvije sudske instance donesene dvije meritorne odluke. Imajući to u vidu, proizlazi da dužina trajanja postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. Evropske konvencije.
10. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
11. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. U odnosu na apelantovo pozivanje na član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani, ne može se dovesti u pitanje ni opšti princip vladavine prava iz tog člana.
13. Dalje, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje.
14. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na slobodu izražavanja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj je apelantu uskraćeno navedeno pravo, odnosno da je apelant „žrtva“ kršenja tog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant omalovažavao i vrijeđao ovlaštena službena lica u vršenju njihove službene dužnosti i time počinio prekršaj za koji je i oglašen odgovornim. Stoga se apelant ne može pozivati na svoje pravo na slobodu izražavanja, ako način izražavanja, kao u konkretnom slučaju, nesporno omalovažava i vrijeđa službena lica, koja vrše svoju službenu dužnost. Pri tome, Ustavni sud smatra da je apelant svoje nezadovoljstvo njihovim radom mogao iskazati na drugi adekvatan način i kroz zakonom propisane mogućnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4510/21 od 25. oktobra 2025. godine, tačka 13., dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman