Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4627/22 (A. Z. i drugi)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4627/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4627/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Anto Zrno i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Anto Zrno, Hrvoje Čurković, Anica Tovilo i Branka Kusić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 546181 17 Rsž od 23. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anto Zrno, Hrvoje Čurković, Anica Tovilo i Branka Kusić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kupresa, koje zastupa Sead Festić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 546181 22 Rev od 13. oktobra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 546181 17 Rsž od 23. februara 2022. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1484/22 od 18. oktobra 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), djelimično usvojio apelaciju apelanata i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka koji se po reviziji apelanata izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 546181 17 Rsž od 23. februara 2022. godine vodio pred Vrhovnim sudom u premetu broj 65 0 Rs 546181 22 Rev. U odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 546181 17 Rsž od 23. februara 2022. godine Ustavni sud je odbacio apelaciju kao preuranjenu. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 546181 22 Rev od 13. oktobra 2022. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 546181 15 Rs od 27. januara 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo finansija, Porezna uprava FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) da im, na ime: razlike plata po osnovu uvećanja bruto satnice zbog povećanja troškova života, razlike manje isplaćenih plata zbog neprimjenjivanja najniže osnovice za obračun plate, razlike naknade za ishranu u toku rada i razlike manje isplaćenih plata po osnovu uvećanja na ime radnog staža, isplati precizirane iznose, te da im uplati razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, sve precizirano u izreci presude. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da nije sporno da su apelanti bili zaposleni kod tužene u spornom periodu. Takođe je ukazao da tužena nije uskladila iznos plate apelanata sa porastom troškova života niti je platu obračunavala po osnovici propisanoj odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i Odlukom o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine od 15. aprila 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Istaknuto je da je odredbom člana 13. OKU propisano da se plata povećava za svaku godinu radnog staža za 0,6 %, što tužena nije primjenjivala prilikom obračuna plate apelanata. Osim toga je naveo da tužena nije isplaćivala naknadu za ishranu tokom rada shodno odredbi člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU) iz 2000. godine u visini od 2 % prosječne plate u F BiH. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanata.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 546181 17 Rsž od 23. februara 2022. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanata. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se plate državnih službenika i namještenika utvrđuju isključivo prema parametrima iz jednog izvora radnog zakonodavstva tj. Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama). Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi OKU i Odluke. Naime, kako je obrazloženo, u suprotnom bi se radilo o nedozvoljenoj primjeni parametara za obračun plate iz dva različita izvora radnog zakonodavstva. Takođe, sud je istakao da se navedeno primjenjuje i na zahtjev apelanata da im se naknada za minuli rad računa po stopi od 0,6%, budući da je relevantnim odredbama Zakona o platama propisana stopa od 0,5%. Osim toga, sud je ukazao da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu odredbi člana 9. OKU, jer sud nije imao ovlaštenje da primjenom kriterijuma propisanih navedenim odredbama vrši usklađivanje bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života. U vezi s tim, istakao je da je navedenim odredbama utvrđena isključiva nadležnost Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) da na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku utvrđuje najnižu bruto satnicu. Sud je naveo da činjenica da taj zavod nije objavio zvanične podatke na osnovu kojih bi Vlada FBiH uskladila bruto satnicu ne znači da je sudu dato ovlašćenje da to učini. Pri tome, ukazao je da je navedeni pravni stav potvrdio Vrhovni sud u odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. Dalje je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 31. GKU iz 2000. godine kada je usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike toplog obroka u periodu od 7. decembra 2015. do 29. februara 2016. godine. U vezi s tim, ukazao je da je odredbama Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU iz 2013. godine član 31. GKU, koji se odnosi na visinu iznosa naknade za ishranu tokom rada, izmijenjen tako da se broj „2%“ zamjenjuje brojem „1%“. Pri tome je sud ukazao da se navedeni ugovor primjenjivao do 6. decembra 2015. godine. Međutim, sud je istakao da su ovlašteni pregovarači zaključili više sporazuma prema kojima se nastavlja primjena Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU u spornom periodu. Pri tome, ukazao je da je navedeni stav potvrdio Vrhovni sud u odluci broj 65 0 Rs 564161 17 Spp od 4. oktobra 2017. godine. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nemaju pravo na isplatu razlike na ime naknade za ishranu tokom rada.

5. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Takođe, apelanti ukazuju i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti, između ostalog, smatraju da je Vlada FBiH propustila da uskladi najmanju bruto satnicu sa povećanjem troškova života, zbog čega je sud bio obavezan da zbog tog propusta Vlade FBiH dosudi apelantima razlike plate po tom osnovu. Dalje ističu da imaju pravo na isplatu razlika plate po osnovu minulog rada u iznosu od 0,6 % za svaku godinu radnog staža. Osim toga, smatraju da imaju pravo na isplatu naknade na ime razlike za ishranu tokom rada shodno odredbi člana 31. GKU. Takođe, apelanti navode da je Kantonalni sud u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji usvojio tužbene zahtjeve u odnosu na istu grupu lica koja su tražila isplatu naknade na ime razlike za ishranu tokom rada i razlike plate zbog čega smatraju da su diskriminisani u vezi sa pravom na pravično suđenje. U prilog tih tvrdnji apelanti su dostavili presude tog suda (br. 65 0 Rs 545755 18 Rsž, 65 0 Rs 545679 17 Rsž, 65 0 Rs 545639 17 Rsž i 65 0 Rs 614895 17 Rsž). Apelanti smatraju da je postupanjem Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, kojem je bilo potrebno duže od pet godina da donese drugostepenu odluku od podnošenja žalbe budući da je u konkretnom slučaju u pitanju radni spor, koji se prema relevantnim zakonskim odredbama smatra hitnim. Osim toga, traže naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju jasno ukazao da tužbeni zahtjev za isplatu razlike plate na osnovu povećanja bruto stanice zbog povećanja troškova života nije osnovan, jer sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanog odredbom člana 9. OKU usklađuje najnižu satnicu u skladu s povećanjem troškova života. Osim toga, taj sud je, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno obrazložio zašto je odbio tužbeni zahtjev apelanata u preostalom dijelu. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u primjeni materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-136/19 od 28. oktobra 2020. godine tač. 32. i 33. i Odluka o dopustivosti broj AP-4621/22 od 23. marta 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na dužinu trajanja postupaka, Ustavni sud ističe da je odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1484/22 od 18. oktobra 2022. godine (vidi tačka 2. ove odluke) već odlučio o tim navodima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo da ovo pravo treba ponovo ispitivati. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. U vezi sa navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant, iako to eksplicitno nije naveo, navode o povredi tog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neosnovani. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu (vidi tačku 7. ove odluke) ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminisani u postupku (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2268/20 od 16. decembra 2021. godine, tačka 48., dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4627/22 (A. Z. i drugi) | Sudska praksa | Aktio