Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-784/22 (S. M.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Legitimno očekivanje
- Šta se ne smatra imovinom
- Stečaj
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-784/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-
784/22, rješavajući apelaciju Sanje Mačar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Mačar podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 013618 21 Pž od 28. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanja Mačar (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Siniša Derganc, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijela je 1. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 61 0 Ps 013618 21 Pž od 28. decembra 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 61 0 Ps 013618 20 Ps od 21. maja 2021. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnica nepokretnosti koje se nalaze u stambeno-poslovnom objektu – dva stana, dvije šupe i garaža (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), da je osnovano njeno izlučno pravo i da se sporne nepokretnosti izdvoje iz stečajne mase u preciziranom stečajnom postupku. Određeno je da ranije određena mjera obezbjeđenja ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja konkretnog postupka.
3. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da su „Dedegs“ d.o.o. Istočno Sarajevo – u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) i apelantkinja 2014. godine zaključili dva predugovora o sticanju prava svojine zajedničkim finansiranjem izgradnje. Dalje je naveo da je nadležni upravni organ dozvolio evidentiranje predugovora u posjedovnom listu u vidu napomene. Istaknuto je da je predugovorima ugovoreno da tuženi obezbijedi finansijska sredstva za izgradnju i izgradi objekat, a da apelantkinja učestvuje u finansiranju i po tom osnovu stekne svojinu na spornim nepokretnostima po sistemu „rau-bau“. Takođe je istaknuto da je apelantkinja tuženom isplatila precizirane iznose novca i time ispunila obavezu finansiranja izgradnje. Okružni sud je ukazao da je rješenjem suda od 24. oktobra 2019. godine nad tuženim otvoren stečajni postupak. Dalje je ukazao da tuženi nije završio stambeno-poslovni objekat u skladu s projektnom dokumentacijom, niti je ispunio svoje ugovorne obaveze. Istaknuto je da je nedovršeni objekat postao dio stečajne mase i da je stečajni upravnik osporio apelantkinjinu prijavu za izlučno pravo na spornim nepokretnostima. Okružni sud je zaključio da apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala da je stekla pravo svojine na spornim nepokretnostima, niti na osnovu zakona, a niti po nekom drugom osnovu propisanom Zakonom o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). U vezi s tim, obrazloženo je da je apelantkinja tvrdila da joj je tuženi predao sporne nepokretnosti u ugovorenom „rau-bau“ stanju, a da je ona nastavila daljnju gradnju i stvorila novu stvar na kojoj je stekla pravo svojine. Dalje je obrazloženo da je faza „rau-bau“ u građevinskoj industriji grubo izgrađen objekat s krovom, neomalterisan, bez instalacija, podova i stolarije. Istaknuto je da konkretni objekat u kojem se nalaze sporne nepokretnosti nije doveden ni do krovne konstrukcije.
4. Okružni sud je naveo da se prema odredbama ZSP-a ne može steći pravo svojine na stanu kao posebnoj jedinici na osnovu zakona stvaranjem nove stvari. Dalje je naveo da apelantkinja ni predbilježbom predugovora u katastru nije mogla steći pravo svojine na spornim nepokretnostima. U vezi s tim, obrazloženo je da se radi samo o predbilježbi u posjedovnim evidencijama i upisana je samo kao napomena, a ne kao predbilježba s pravnom snagom koju crpi iz ZSP-a. Okružni sud je ukazao i da predugovorima nije ugovoreno da apelantkinja može steći pravo svojine dogradnjom, nadogradnjom, preuređenjem, pregradnjom ili ulaganjem. Stoga nije značajna okolnost da je apelantkinja uz saglasnost nadzornog organa od dva stana napravila jedan veći jer je član 61. ZSP-a isključio mogućnost sticanja prava svojine na taj način.
5. Presudom Višeg suda broj 61 0 Ps 013618 21 Pž od 28. decembra 2021. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Viši sud je u obrazloženju presude naveo da se žalbom osnovano ukazuje da se može steći svojina na nepokretnosti izgradnjom nove stvari. Međutim, obrazložio je da apelantkinja nije mogla izgradnjom nove stvari steći pravo svojine jer objekat u kojem se nalaze sporne nepokretnosti nije dovršen i nema upotrebnu dozvolu. Istaknuto je da faktički nema ni spornih nepokretnosti na kojima se traži utvrđenje prava svojine i izlučnog prava. Viši sud je ocijenio i da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se radi samo o posjedovnim evidencijama predugovora, koje nemaju pravnu snagu propisanu članom 54. ZSP-a da bi apelantkinja stekla pravo svojine. Istaknuto je da navedena predbilježba nije upisana u zemljišne knjige nego samo u posjedovne listove kao napomena. Viši sud je ukazao i da je u završnim odredbama predugovora navedeno da predugovori nisu osnov za sticanja svojine i da stranke moraju zaključiti ugovor o kupoprodaji kao osnov za uknjižbu. Istaknuto je da stranke nisu zaključile ugovor o kupoprodaji. Takođe je ukazao da objekat nije dovršen i nema upotrebnu dozvolu, pa apelantkinja ima samo pravo da traži naknadu prema pravilima obligacionog prava.
6. Apelantkinja navodi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je izvršila svoju obavezu po predugovoru i da je sticanjem nove stvari, tj. izgradnjom spornih nepokretnosti postala njihova vlasnica po osnovu člana 23. stav 1. i člana 24. ZSP-a. Smatra da je stekla valjan pravni osnov za sticanje prava svojine prije pokretanja stečajnog postupka nad tuženim, pa joj pripada izlučno pravo na spornim nepokretnostima. Apelantkinja smatra zaprepašćujućim stav prvostepenog suda da se ne može steći pravo svojine na nepokretnostima stvaranjem nove stvari. Ističe da je Viši sud prihvatio navode prvostepenog suda bez valjanog obrazloženja. Apelantkinja se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP-2326/18, koju smatra u bitnom činjenično i pravno identičnom. Ističe da je jedina razlika što se u tom predmetu radilo o izvršnom postupku. Smatra da sprovođenje stečajnog postupka na spornim nepokretnostima predstavlja pretjeran teret i da je donošenjem osporene odluke prekršeno njeno pravo na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavniud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje na to da je preduslov za razmatranje apelantkinjinih navoda u pogledu kršenja prava na imovinu utvrđivanje da li apelantkinja ima imovinu u smislu člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. „Imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Radomilja i ostali protiv Hrvatske (VV), presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, tač. 142. i 143). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su sudovi utvrdili da apelantkinja nije stekla pravo svojine na spornim nepokretnostima na način propisan odredbama ZSP-a, niti da je objekat, u kojem se nalaze sporne nepokretnosti, uopšte dovršen. Nadalje, apelantkinja nije zaključila ugovor o kupoprodaji spornih nepokretnosti nego samo predugovore o sticanju prava svojine zajedničkim finansiranjem izgradnje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinja u takvim okolnostima nije mogla imati ni legitimno očekivanje da će se na osnovu predugovora moći utvrditi njena svojina i da će ostvariti pravo na izlučenje spornih nepokretnosti u stečajnom postupku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4631/17 od 30. oktobra 2019. godine, tač. 35–39, dostupna na www.ustavniud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantkinjino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP-2326/18. Naime, Ustavni sud ističe da je u konkretnom predmetu, za razliku od navedenog predmeta, nesporno utvrđeno da apelantkinja nije zaključila ugovor o kupoprodaji spornih nepokretnosti, niti stekla pravo svojine na neki drugi način propisan ZSP-om.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman