Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3541/22 („Brovis“ d.d. Visoko)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3541/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3541/22, rješavajući apelaciju „Brovis“ d.d. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Brovis“ d.d. Visoko protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 080944 20 Gž od 3. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Brovis“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 12. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 080944 21 Rev od 9. juna 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 080944 20 Gž od 3. marta 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1640/21 od 9. juna 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

3. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 080944 19 P od 9. oktobra 2020. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, utvrđeno je da je tužiteljka (S.G.) na osnovu održaja stekla pravo vlasništva na nekretninama preciziranim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), pa je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljka u zemljišnim knjigama uknjiži sa pravom vlasništva 1/1.

4. U obrazloženju, sud je ukazao da je u postupku utvrđeno da je Skupšina opštine Visoko, Srez Sarajevo, rješenjem od 25. juna 1966. godine izuzela sporne nekretnine (koje su eksproprisane rješenjem od 10. oktobra 1964. godine) iz eksproprijacije i ostavila ih u posjedu tužiteljkinog prednika (tužiteljkin otac H. V.). Takođe, ukazao je da je na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno da je tužiteljka u mirnom i savjesnom posjedu nekretnina od smrti svog prednika, do danas, da te nekretnine obrađuje i da je u njenom posjedu niko nije ometao. Dalje, sud je naveo da je apelant vlasništvo na spornim nekretninama stekao kupovinom u postupku privatizacije 2003. godine i tada se uknjižio sa pravom raspolaganja, a nakon toga i sa pravom vlasništva, ali da nije nikada ušao u posjed spornih nekretnina. Sud se pozvao, između ostalog, na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) kojima su propisani uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Imajući u vidu da je tužiteljka zakonit i savjestan posjednik u faktičkom posjedu nekretnina od 1989. godine ona je od 1999. godine po samom zakonu postala vlasnica sporne nekretnine.

5. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju, sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio sadržaj javne isprave, kopije rješenja o izuzimanju od eksproprijacije od 25. juna 1966. godine. Naime, sud je ukazao da apelant ničim nije doveo u sumnju autentičnost javne isprave, niti je u smislu odredbe člana 132. stav (4) Zakona o parničnom postupku tražio da sud zatraži da se o tome izjasni nadležni organ. Stoga, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da sud nije mogao cijeniti navedeno rješenje jer je dostavljeno u kopiji, a ne u originalu.

6. Dalje, sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je tužiteljka dokazala da su ispunjene pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću (zakonitost i savjesnost posjeda i protek vremena) iz člana 32. stav (1) ZVPO koji je bio na snazi u relevantnom periodu. U vezi s tim, ukazao je da je prvostepeni sud uviđajem na licu mjesta utvrdio da se sporne nekretnine nalaze izvan apelantove ograde. Dalje, utvrdio je da je tužiteljkin prednik držao u posjedu sporne nekretnine od 1965. ili 1966. godine do smrti 1989. godine i da je nakon toga sporne nekretnine u svom posjedu držala tužiteljka. Nasuprot tome, apelant, iako je bio upisan kao vlasnik spornih nekretnina, tokom cijelom perioda tužiteljkinog posjeda, koji je neprekidno trajao, nije dopuštenim pravnim sredstvima štitio svoje vlasničko pravo. Pri tome, prvostepeni sud je pravilno ukazao da se savjesnost posjeda pretpostavlja, pa je nesavjesnost dužan dokazati onaj koji se na nju poziva, odnosno apelant u konkretnom slučaju. Stoga, sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da tužiteljka nije dokazala da je bila savjestan posjednik. Osim toga, sud je naveo da apelant jeste dokazao da je bio savjestan kupac. Međutim, sud je istakao da se kod održaja cijeni savjesnost tužioca, faktičko posjedovanje i protek vremena faktičkog posjedovanja neovisno od formalnog vlasništva. Stoga su i apelantovi prigovori da je bio savjestan kupac bez uticaja na zakonitost pobijane presude, jer apelant nikad nije ušao u posjed spornih nekretnina, a tužiteljka i njen prednik su sporne nekretnine držali u posjedu i prije privatizacije i to na valjanom pravnom osnovu.

7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime, apelant, između ostalog, navodi da nije jasno na osnovu kojih dokaza su redovni sudovi utvrdili da su tužiteljka i njen prednik bili posjednici spornih nekretnina, kada su stupili u posjed tih nekretnina i od kada se računao početak vremena potrebnog za dosjelost. Naime, apelant navodi da je tužiteljka bila dužna da dokaže te činjenice, a da je u konkretnom slučaju to izostalo. Osim toga, apelant navodi da sudovi nisu mogli, kao dokaz, cijeniti rješenje o izuzimanju od eksproprijacije od 25. juna 1966. godine jer tužiteljka nije dostavila original, nego fotokopiju navedenog rješenja. Dalje, apelant navodi da tužiteljka nije bila ni zakonit, niti savjestan posjednik jer nije vodila računa o svom navodnom pravu budući da nije bila upisana kao vlasnik, ni posjednik spornih nekretnina za razliku od apelanta. Takođe navodi da je bio savjestan kupac jer je 2003. godine na osnovu zakonitog osnova postao vlasnik spornih nekretnina, a sudovi su to zanemarili, pa su tužiteljkinu nesavjesnost stavili njemu na teret.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi, pozivajući se na relevantne propise, dovoljno obrazložili da je tužiteljkin tužbeni zahtjev usvojen jer su u konkretnom slučaju bili ispunjeni zakonom propisani uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odgovorio na sve prigovore koje apelant ponavlja i u apelaciji (vidi, tač. 5. i 6. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3541/22 („Brovis“ d.d. Visoko) | Sudska praksa | Aktio