Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3496/22 (Š. H.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Bračna stečevina
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3496/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3496/22, rješavajući apelaciju Šemse Hajdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Hajdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 015007 22 Gž od 22. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemso Hajdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Advokatsko društvo Hrnjić i partneri d.o.o. iz Žepča, podnio je 5. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 015007 22 Gž od 22. juna 2022. godine. Uvodne napomene
2. S. H. (kao prenosilac prava) i Trgovačko-uslužno privredno društvo „Erdi“ d.o.o. Zavidovići (kao sticalac prava) zaključili su 28. februara 2014. godine ugovor o prenosu 25% poslovnog udjela u privrednom društvu „Hajdić“ d.o.o. Maglaj.
3. Trgovačko-uslužno privredno društvo „Erdi“ d.o.o. Zavidovići (kao prenosilac prava) i apelant (kao sticalac prava) zaključili su 4. decembra 2015. godine ugovor o prenosu 25% poslovnog udjela u privrednom društvu „Hajdić“ d.o.o. Maglaj. Postupak koji je okončan osporenom presudom
4. Tužiteljka (Z. H.) podnijela je tužbu protiv S. H. kao prvotuženog, Trgovačko-uslužnog privrednog društva „Erdi“ d.o.o. Zavidovići kao drugotuženog i apelanta kao trećetuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora iz prethodnih tačaka ove odluke (u daljnjem tekstu: sporni ugovori).
5. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje suda u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 1 P 015007 19 P od 21. marta 2022. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, utvrđeno je da su djelimično ništavi sporni ugovori, i to u dijelu u kojem su prenosioci prava prenijeli na sticaoce prava 12,5 % poslovnog udjela, te da je apelant dužan trpjeti da se u registru nadležnog suda briše taj dio poslovnog udjela i da se umjesto apelanta, kao vlasnica tog dijela poslovnog udjela, upiše tužiteljka.
6. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda.
7. U obrazloženju, sud je ukazao da je presudom Općinskog suda od 28. marta 2014. godine utvrđeno da je djelimično ništav ugovor o prenosu udjela od 6. decembra 2011. godine zaključen između tužiteljkinog supruga K. H. (kao prenosioca prava) i prvotuženog u konkretnom postupku (kao sticaoca prava), a u dijelu u kojem je K. H. raspolagao sa preko 12,5% suvlasničkog udjela u privrednom društvu „Hajdić“ d.o.o. Maglaj. Dalje, utvrđeno je da su tuženi u tom postupku to dužni priznati, a prvotuženi je dužan trpjeti da se na osnovu te presude briše upis njegovog suvlasničkog udjela od preko 12,5% u konkretnom preduzeću. Dalje, sud je naveo da je presudom Općinskog suda u Tešnju od 31. maja 2017. godine utvrđeno da bračnu tekovinu tužiteljke i K.H. čini 25% udjela u privrednom društvu „Hajdić“ d.o.o. Maglaj, pa da je K.H. dužan trpjeti da se, u nadležnom sudskom registru, na osnovu te presude, tužiteljka upiše kao suvlasnik navedenog privrednog društva, odnosno kao vlasnik udjela u tom društvu u visini od 12,5%. Osim toga, sud je ukazao da je rješenjem Općinskog suda u Zenici od 28. novembra 2017. godine odbačen kao neblagovremen tužiteljkin prijedlog za brisanje neosnovanih konačnih upisa u sudski registar (jer je protekao rok od 90 dana od dana objave svih oglasa rješenja o upisu u sudski registar u „Službenim novinama FBIH“).
8. Sud je, pozivajući se na presudu Općinskog suda od 28. marta 2014. godine, istakao da niko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što sam ima. Dalje, sud je obrazložio da je osporenim ugovorima prvotuženi prenio na drugotuženog i dio od 12,5% poslovnog udjela, za koji je kasnije utvrđeno da je vlasništvo tužiteljke iz osnova njene bračne tekovine sa K. H., a da je isto učinio i drugotuženi kada je prenio poslovni udio u istom procentu na trećetuženog. Prema tome, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su sporni ugovori djelimično ništavi u odnosu na 12,5% poslovnog udjela koji predstavlja tužiteljkinu bračnu tekovinu. Pri tome, sud je istakao da je tuženima, a naročito prvotuženom koji je tužiteljkin sin i apelantu koji je brat tužiteljkinog supruga K. H. bilo poznato da se radi o tužiteljkinoj bračnoj tekovini. To, kako je dalje istakao sud, na određeni način proizlazi i iz odgovora na tužbu prvotuženog, te činjenice da je on bio jedan od tuženih u postupku u kojem je donesena presuda Općinskog suda od 28. marta 2014. godine. Takođe, sud je istakao da je apelant bio svjedok u postupku koji se vodio radi utvrđenja bračne tekovine između tužiteljke i K. H. Dalje, sud je naveo da je suvlasništvo poslovnog udjela, kao bračna tekovina, stečeno na osnovu zakona, a da su tuženi zaključili ugovore o prenosu poslovnog udjela da bi tužiteljku onemogućili u ostvarivanju prava iz tog osnova. U vezi s tim, sud je istakao da takvo raspolaganje, u vidu zaključivanja spornih ugovora, vremenski koincidira pokrenutom postupku utvrđenja bračne tekovine. Stoga, sud je istakao da činjenica da je tužiteljkin prijedlog za brisanje neosnovanih konačnih upisa u sudski registar odbačen kao neblagovremen ne može imati za posljedicu da tužiteljka ne ostvari svoje pravo u pogledu bračne tekovine. Naime, sud je obrazložio da ta činjenica nema za posljedicu to da tužiteljka ne može ponovo tražiti upis u sudskom registru. Osim toga, tuženi su, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, nesavjesne strane iz zaključenih ugovora o prenosu udjela jer su znali da se radi o bračnoj tekovini tužiteljke i K. H.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da sudovi nisu na pravilan način cijenili presudu Općinskog suda u Tešnju od 31. maja 2017. godine u vezi sa rješenjem Općinskog suda u Zenici od 28. novembra 2017. godine. Naime, apelant smatra da je ključno to što tužiteljka nije navedenu presudu Općinskog suda u Tešnju provela u Općinskom sudu u Zenici. U vezi s tim, apelant ističe da je njen zahtjev za brisanje neosnovanih konačnih upisa u registar suda odbačen. Naime, tužiteljka je imala utvrđen pravni osnov za upis svog udjela u registru, ali ga nije iskoristila u zakonom propisanom roku, pa ovo pravo nije mogla ostvarivati ni u konkretnom postupku.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dovoljno obrazložio da je tužiteljkin tužbeni zahtjev usvojen jer su tuženi, kao nesavjesne strane, spornim ugovorima raspolagali tužiteljkinim poslovnim udjelom iz osnova bračne tekovine. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi navodi koje on ponavlja i u apelaciji (vidi, tačka 8. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Takođe, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao njegovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa nekim od prava propisanim Evropskom konvencijom.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman