Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3350/22 („Vanadijum Company“ d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3350/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3350/22, rješavajući apelaciju „Vanadijum Company“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vanadijum Company“ d.o.o. Laktaši protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 130880 21 Pž od 28. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vanadijum Company“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnio je 25. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 130880 21 Pž od 28. juna 2022. godine. Uvodne napomene

2. Apelant (kao naručilac radova) i „Niskogradnja“ d.o.o. Laktaši (kao izvođač radova) 28. novembra 2017. godine zaključili su ugovor o izvođenju radova na izradi platoa u Laktašima (u daljnjem tekstu: ugovor). Tim ugovorom, između ostalog, ugovoreno je da će ukupna vrijednost radova biti utvrđena na osnovu okončane situacije za izvedene radove.

3. Apelant i izvođač radova su 10. decembra 2018. godine sačinili i potpisali zapisnik o realizaciji ugovora. U zapisniku su konstatovali nedostatke koji su se odnosili na dio izvedenih radova i da je rok za otklanjanje nedostataka 15. april 2019. godine, o trošku izvođača radova. Takođe, u zapisniku je konstatovano da će apelant zadržati 7% svoje novčane obaveze dok se ne otklone nedostaci konstatovani u zapisniku.

4. Apelant i izvođač radova 31. decembra 2018. godine potpisali su okončanu situaciju za izvedene radove u preciziranom iznosu, te je apelant platio izvođaču radova dio tog iznosa tako da je u konačnici ostao neizmireni dug u iznosu od 57.732.47 KM. Postupak koji je okončan osporenom presudom

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 130880 19 Ps od 30. juna 2021. godine apelant je obavezan da tužiocu „Niskogradnja“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tužilac), na ime duga za izvedene radove, isplati dio novčanog iznosa iz prethodne tačke ove odluke sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve kako je precizirano u izreci presude.

6. U obrazloženju, sud je naveo da je ugovor zaključen u skladu sa odredbama člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je, između ostalog, propisano da je ugovor o građenju takav ugovor kojim se naručilac obavezuje da izvođaču isplati određenu cijenu za izvršene radove. Dalje, sud se pozvao na odredbe čl. 614., 618., 620. i 621. ZOO kojima je propisana odgovornost za nedostatke, te je ukazao da su u konkretnom slučaju parnične stranke u skladu sa navedenim odredbama potpisale zapisnik o realizaciji ugovora (vidi, tačka 3. ove odluke). Takođe, istakao je da je ukupna apelantova novčana obaveza navedena u okončanoj situaciji koju je apelant potpisao i ovjerio (vidi, tačka 4. u vezi sa tačkom 2. ove odluke). Sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinsko-arhitektonske struke proizlazi da tužilac nije otklonio sve nedostatke koji su konstatovani u navedenom zapisniku. Stoga, sud je usvojio apelantov prigovor iznesen u tom pravcu i umanjio naknadu za iznos koji bi predstavljao vrijednost radova na otklanjanju nedostataka koje je tužilac bio dužan da otkloni, shodno nalazu i mišljenju vještaka. Sud je istakao da apelantov prigovor da nije dužan da plati cijenu jer nije izvršena primopredaja radova nije osnovan. Naime, sud je obrazložio da iz iskaza saslušanih svjedoka, te apelantove zabilješke o nedostacima na izvedenim radovima, između ostalog, proizlazi da su nedostaci djelimično otklonjeni, ali da su se u međuvremenu tokom preteka vremena pojavili drugi nedostaci, što upućuje na zaključak da je apelant primio radove, odnosno da koristi izvedene radove.

7. Osporenom presudom Višeg privrednog suda djelimično je uvažena tužiočeva žalba i prvostepena odluka je preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, a u preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

8. U obrazloženju, sud je potvrdio zaključke prvostepenog suda u pogledu pravne prirode zaključenog ugovora. Naime, sud je ponovio da su stranke bile u poslovnom odnosu koji je po svom sadržaju i pravnoj prirodi ugovor o građenju u smislu člana 630. ZOO. U vezi s tim, sud je istakao da, imajući u vidu činjenična utvrđenja prvostepenog suda, u cijelosti prihvata razloge koje je taj sud naveo za svoju odluku. Sud je obrazložio da, suprotno apelantovim navodima, ne bi bilo opravdano da se njegova obaveza smanji za vrijednost od 7% od ukupne obaveze, kako je to bilo ugovoreno u zapisniku od 10. decembra 2018. godine. Naime, ukazao je da je prvostepeni sud umanjio ukupan iznos koji je tužilac potraživao za vrijednost radova na otklanjanju nedostataka. Stoga, sud je naveo da ne bi bilo opravdano da se apelantova obaveza umanji za tu vrijednost uz istovremeno zadržavanje iznosa od 7% od iznosa navedenog u okončanoj situaciji.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da on nije bio dužan da tužiocu isplati iznos koji je zadržao na osnovu zapisnika od 10. decembra 2018. godine, jer tuženi nije otklonio sve nedostatke, kako je to bilo precizirano tim zapisnikom, a nije izvršena ni primopredaja radova.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su ti sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa odredbama člana 630. ZOO, dovoljno obrazložili da je apelant dužan da tužiocu isplati potraživani iznos na ime izvedenih građevinskih radova, umanjen za iznos vrijednosti radova na otklanjanju nedostataka. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Okružni privredni sud i Viši privredni sud odgovorili na identične apelantove prigovore koje on ponavlja i u apelaciji (vidi, tač. 6. i 8. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3350/22 („Vanadijum Company“ d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio