Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3546/22 (D.R.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Mjenica
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3546/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3546/22, rješavajući apelaciju D. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. R. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 028620 22 Rev od 2. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, kojeg zastupa Saša Topić advokat iz Banjaluke, podnio je 12. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 028620 22 Rev od 2. juna 2022. godine. Uvodne napomene

2. „Volksbank“ d.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: davalac kredita) i „Agropetrol“ d.o.o. Kostajnica (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključili su ugovor o dugoročnom kreditu od 12. jula 2011. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu). Odredbama čl. 7. i 8. ugovora o kreditu ugovoreni su, između ostalog, uslovi za jednostranu promjenu ugovorene kamatne stope, plaćanje zatezne kamate i uvećanje kamatne stope u slučaju kašnjenja u izmirenju obaveza ugovorenih ugovorom o kreditu.

3. Davalac kredita, korisnik kredita i apelant zaključili su ugovor o solidarnom jemstvu od 12. jula 2011. godine. Apelant je, u svojstvu mjeničnog dužnika, potpisao mjeničnu izjavu kojom je, između ostalog, ovlastio davaoca kredita da popuni mjenicu u skladu sa ugovorom o kreditu, te je kao trasant izdao mjenicu (u daljnjem tekstu: sporna mjenica).

4. Davalac kredita i korisnik kredita zaključili su 27. decembra 2012. godine i 13. avgusta 2013. godine anekse ugovora o kreditu. Odredbama tih aneksa ugovora, stranke su ugovorile dug na dan zaključivanja aneksa i da se korisniku kredita uručuje novi otplatni plan. Davalac kredita, korisnik kredita i apelant kao jemac zaključili su 27. decembra 2012. godine aneks ugovora o solidarnom jemstvu. Odredbama tog aneksa ugovora stranke su ugovorile dug na dan zaključivanja aneksa i da se korisniku kredita uručuje novi otplatni plan.

5. „Sberbank“ d.d. Banjaluka, kao pravni sljednik davaoca kredita je dopisom od 5. septembra 2018. godine obavijestio apelanta da raskida ugovor o kreditu zbog neredovnog izmirenja obaveza.

Postupak koji je okončan osporenom presudom

6. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 P 028620 19 P od 26. avgusta 2021. godine obavezan je apelant da tužiocu („Sberbank“ a.d. Banjaluka, kao pravnom sljedniku davaoca kredita), na ime duga, isplati novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka. Odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da su ništave odredbe ugovora o kreditu i aneksa ugovora (vidi, tač. 2. i 4. ove odluke).

7. U obrazloženju, u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant, kao trasant, izdao spornu mjenicu, da je apelant označen i na mjestu trasata, te da je kao remitent označen tužiočev pravni prednik. Takođe, naveo je da je apelant mjeničnom izjavom koju je potpisao 12. jula 2011. godine ovlastio tužiočevog pravnog prednika da mjenicu popuni nedostajućim elementima, što je tužilac u konkretnom slučaju i učinio. Sud je naveo da sporna mjenica nije imala formalnih nedostataka. Takođe, naveo je da je visinu mjeničnog duga potvrdio vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju. Stoga, sud je naveo da je shodno, između ostalog, odredbama člana 3. Zakona o mjenici, u vezi sa čl. 17. i 1004. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučio kao u dispozitivu. U odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu, sud je naveo da apelant nije dokazao da je tužilac mijenjao kamatnu stopu, niti da je zateznu kamatu obračunavao suprotno osporenim odredbama ugovora o kreditu. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da je nesporno da je ugovor o kreditu raskinut (vidi, tač. 6. ove odluke), a da za vrijeme njegovog trajanja sporne odredbe nisu primjenjivane, sud je zaključio da apelant nije imao pravni interes da podnosi protivtužbu.

8. Presudom Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 028620 21 Gž od 25. januara 2022. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, njegova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.

9. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju, sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je sporna mjenica sopstvena mjenica. U vezi s tim, sud je ukazao da je opštepoznato da ne postoji odštampani blanket zvaničnog izdanja za sopstvenu mjenicu, te da je u dugogodišnjoj poslovnoj praksi prihvaćeno kao uobičajeno da se blanketi koji važe za trasirane mjenice upotrebljavaju i za sopstvene mjenice. Sud je naveo da je u tom slučaju poželjno da se blanket trasirane mjenice prepravi na način da se, umjesto naloga „platiti za ovu“ upiše „plaćamo za ovu“, te da se riječ „trasant“ precrta i da se upiše riječ „izdavalac“ (obećanje na isplatu mjenične svote, kao jedan od bitnih elemenata koje ima sopstvena mjenica). Sud je naveo da u konkretnom slučaju sporna mjenica nije prepravljena na takav način. Međutim, s obzirom na to da nije sporno da je apelantov potpis na mjestu trasanta, a da mjenica nije trasirana na treće lice, proizlazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se radi o sopstvenoj mjenici. Osim toga, sud je ukazao da je u pravnom i poslovnom prometu prihvaćeno da takva mjenica i bez prepravljanja ima sve elemente sopstvene mjenice i da je korišćenje takve mjenice uobičajeno.

10. Dalje, sud je naveo da su tačni apelantovi navodi da je u Presudi Vrhovnog suda broj 71 0 P 171636 17 Rev od 7. februara 2018. godine iznesen stav o elementima sopstvene mjenice koji je suprotan shvaćanju suda u konkretnom slučaju. Naime, u toj presudi sud je zaključio da mjenica koja je bila sporna u tom predmetu nije vlastita mjenica jer nije sadržavala prepravke na koje je sud već ukazao, te da nije ni trasirana mjenica jer nije sadržavala ime trasata. Međutim, sud je istakao da je presuda na koju se apelant pozvao odluka jednog vijeća tog suda koja nije usaglašena sa stavom odjeljenja istog suda. Osim toga, sud je naveo da se prije, ali i nakon donošenja navedene presude Vrhovnog suda, taj sud dosljedno držao stava da se sopstvenom mjenicom smatra mjenica izdata na blanketu trasirane mjenice i onda kada blanket mjenice nije prepravljen, ako trasant tu mjenicu nije vukao na trasata, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu.

11. Takođe, sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da bi njegov dug na dan raskida ugovora o kreditu bio manji da je tužilac primijenio Odluku o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciji aktiva banke (u daljnjem tekstu: Odluka). Sud je pojasnio da je Odluku, u okviru svoje nadležnosti, donijela Agencija za bankarstvo i da se Odlukom uređuju prava i obaveze između banke, kao finansijske organizacije, i Agencije, kao nadzornog organa. Stoga, sud je naveo da Odluka nema uticaja na obaveze korisnika kredita, jemaca ili mjeničnog dužnika koje proizlaze iz ugovora o kreditu, jemstvu i mjenici. Konačno, sud je naveo da, imajući u vidu sve navedeno, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni ni uslovi iz člana 103. ZOO da se utvrde ništavim pojedinačne odredbe iz ugovora i aneksa, kako je to apelant tražio protivtužbenim zahtjevom. Naime, sud je naveo da je tužilac dokazao da je mjenica popunjena u skladu sa osnovnim poslom, a apelant nije osporio nalaz i mišljenje vještaka u relevantnom dijelu u kojem je vještak naveo da tužilac, za vrijeme dok je trajao ugovor o kreditu, nije mijenjao kamatnu stopu, niti je zateznu kamatu obračunavao suprotno osporenim odredbama ugovora o kreditu.

12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je proizvoljan zaključak sudova da je konkretna mjenica sadržavala sve elemente propisane Zakonom o mjenici, odnosno da je u pitanju sopstvena mjenica. Naime, apelant navodi da je jasno da sporna mjenica nije imala obećanje na isplatu mjenične svote, kao jedan od bitnih elemenata koje ima takva mjenica. U vezi s tim, navodi da je Vrhovnom sud ukazivao da je taj sud svojom Presudom broj 71 0 P 171636 17 Rev od 7. februara 2018. godine zauzeo stav suprotan stavu iz ovog predmeta. Međutim, navodi da je Vrhovni sud odbio ovaj prigovor i da je to u konkretnom slučaju dovelo do donošenja suprotnih odluka o istom spornom pravnom pitanju. Dalje, apelant osporava stav redovnih sudova da on nije dokazao da je tužiočevo potraživanje manje od dosuđenog. U vezi s tim, apelant smatra da, kada bi se primijenile odredbe Odluke u konkretnom slučaju, onda bi bilo nesporno da on jeste dokazao svoje tvrdnje u pogledu visine tužiočevog potraživanja. Osim toga, apelant smatra da sudovi nisu dali valjano obrazloženje zašto su odbili njegov protivtužbeni zahtjev.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su adržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tih sudova proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi, pozivajući se na relevantne propise, dovoljno obrazložili zbog čega je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan, te da su dali jasno obrazloženje da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi za usvajanje apelantovog protivtužbenog zahtjeva. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odgovorio na sve navode koje apelant ponavlja i u apelaciji (vidi, tač. 10. do 12. ove odluke).

17. Takođe, u odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud u presudi od 7. februara 2018. godine zauzeo stav suprotan stavu iz ovog predmeta, Ustavni sud smatra da se apelant poziva na povredu načela pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da kriteriji kojima se sud rukovodi prilikom ocjene da li su protivriječne odluke različitih domaćih sudova, koji su odlučivali u posljednjoj instanci, u saglasnosti sa pravom na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, sastoji se u ustanovljavanju da li postoje „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi domaćih sudova, da li domaće pravo predviđa mehanizam za prevazilaženje ovih razlika, te da li se taj mehanizam primjenjuje i kakav je efekat te promjene (vidi, Evropski sud, Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, predstavka broj 50104/10, presuda od 12. januara 2021. godine, tačka 79.). Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije predočio dokaze da su stvorene takve razlike (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4703/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-374/21 od 7. septembra 2022. godine, tačka 28., dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, kako je to i Vrhovni sud obrazložio u osporenoj presudi, presuda na koju se apelant pozvao predstavlja odluku jednog vijeća tog suda koja nije usaglašena sa stavom odjeljenja istog suda. Osim toga, Vrhovni sud se prije, ali i nakon donošenja te presude, dosljedno držao stava koji je potvrdio u osporenoj presudi.

18. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

19. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3546/22 (D.R.) | Sudska praksa | Aktio