Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3291/22 (R.P.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Zakup
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3291/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3291/22, rješavajući apelaciju R. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. P. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 035701 22 Rev 3 od 17. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Gavran“ d.o.o. iz Posušja, podnio je 19. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 035701 22 Rev 3 od 17. maja 2022. godine. Uvodne napomene

2. „Most gradnja“ d.o.o. Široki Brijeg, kao zakupodavac i apelant kao zakupoprimac zaključili su 17. jula 2013. godine ugovor o zakupu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: ugovor) na period od 10 godina.

3. Odredbama člana 12. stav (1) ugovora ugovoreno je da se zakupodavac odriče prava na otkaz ugovora, osim u slučaju da apelant ne plati zakupninu dva mjeseca uzastopno i u slučaju da nakon pismene opomene ne plati zaostatak u roku od 30 dana.

4. Odredbama člana 12. stav (3) ugovora ugovoreno je da u slučaju raskida ugovora krivicom zakupodavca prije proteka deset godina zakupa, zakupodavac se obavezuje da apelantu isplati sredstva uložena u uređenje i nadogradnju poslovnog prostora.

5. Ugovorne strane su 7. decembra 2013. godine zaključile aneks ugovora kojim su se, između ostalog, saglasile da je apelant uložio u uređenje i nadogradnju poslovnog prostora sredstva u iznosu koji je preciziran u članu 2. tog aneksa ugovora. Postupak koji je okončan osporenom presudom

6. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 035071 15 P od 9. decembra 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 035701 16 Gž od 7. septembra 2017. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca „Most gradnja“ d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužilac) i obavezan je apelant da tužiocu, na ime duga zbog neplaćenih zakupnina, isplati novčani iznos preciziran u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužilac-protivtuženi da apelantu na ime naknade za uređenje i nadogradnju poslovnog prostora isplati novčani iznos preciziran u aneksu ugovora od 7. decembra 2013. godine (vidi, tačka 5. ove odluke), sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 035701 18 Rev od 9. jula 2020. godine djelimično je usvojena apelantova revizija i drugostepena odluka je ukinuta u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. Revizija je odbijena u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu.

8. Kantonalni i Vrhovni sud su u daljnjem toku postupka, u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, donijeli više odluka kojima su nižestepene odluke ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak.

9. Konačno, Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 035701 20 P 2 od 22. marta 2021. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev. U obrazloženju, sud je ukazao da je, u ponovljenom postupku, na glavnoj raspravi odbio apelantove nove dokazne prijedloge. U vezi s tim je ukazao da se radi o dokazima koji datiraju od prije održavanja pripremnog ročišta (u ranijem postupku), a apelant nije učinio vjerovatnim da te dokaze nije mogao bez svoje krivice predložiti na pripremnom ročištu (član 102. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)). Dalje, je ukazao da je drugostepeni sud ukinuo prvostepenu presudu u relevantnom dijelu i predmet vratio na ponovni postupak pozivom na odredbe čl. 227. stav (1) tačka 2) ZPP-a. Navedenim odredbama propisana je obaveza prvostepenog suda da održi novu glavnu raspravu, kako je to prvostepeni sud i učinio u konkretnom slučaju. Osim toga, sud je naveo da ni Kantonalni, a ni Vrhovni sud, nisu dali uputu da se izvedu bilo kakvi novi dokazi, nego su utvrdili da je zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

10. Dalje, sud je naveo da je u postupku utvrđeno da apelant od aprila 2014. godine nije plaćao zakupninu, pa je tužilac 26. septembra 2014. godine poslao apelantu pismenu opomenu da plati dug u roku od 10 dana. U vezi s tim, sud je naveo da je tuženi 17. oktobra 2014. godine poslao apelantu pismeno kojim je izjavio da raskida ugovor o zakupu zbog neplaćenog duga. Prema tome, kako je to sud obrazložio, apelantov dug u vrijeme kada je tužilac sačinio opomenu pred raskid ugovora i obavijest o raskidu ugovora, iznosio je više od dvije uzastopne zakupnine, pa je tužilac imao pravo otkazati ugovor o zakupu shodno odredbama člana 12. stav (1) ugovora. Takođe, sud je ukazao da je apelant prigovarao da je tužilac raskinuo ugovor suprotno odredbama ugovora. Međutim, sud je naveo da ta okolnost ne utiče na činjenicu da do raskida ugovora nije došlo krivicom tužioca, nego apelantovom krivicom. Stoga, sud je zaključio da apelant, u smislu odredaba člana 12. stav (3) ugovora nije imao pravo na isplatu sredstava koja je potraživao protivtužbenim zahtjevom.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 035701 22 Gž 4 od 4. februara 2022. godine odbijena je apelantova žalba.

12. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju, sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud raspravio sva sporna pitanja po uputama Vrhovnog i Kantonalnog suda. Osim toga ukazao je da je prvostepeni sud pravilno odbio nove apelantove dokazne prijedloge, pozivajući se na odredbe člana 102. stav (2) ZPP. Dalje, sud je naveo da je apelant prihvatio raskid ugovora, odnosno da je protivtužbom priznao da je ugovor raskinut, te da to nije dovedeno u pitanje i sumnju u postupku koji je prethodio reviziji. U vezi s tim, sud se pozvao na odredbe člana 132. Zakona o obligacionim odnosima. Navedenim odredbama, između ostalog, propisano je da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, te da, ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Sud je ukazao da tužilac prilikom raskida ugovora nije ispoštovao ugovorenu proceduru u pogledu otkaznog roka. Međutim, obrazložio je da do raskida ugovora nije došlo tužiočevom krivicom, nego apelantovom, jer apelant nije plaćao zakupninu, što je bila njegova ugovorna obaveza. Imajući to u vidu sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za isplatu sredstava u smislu odredaba člana 12. stav (3) ugovora. Pri tome, ukazao je da apelant neosnovano ističe da je tužilac mogao odustati od ugovora samo posredstvom suda, pozivajući se pri tome na odredbe čl. 29. i 30. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Naime, obrazložio je da se te odredbe odnose na prestanak ugovora o zakupu zaključenog na neodređeno vrijeme, a u konkretnom predmetu to nije bio slučaj (vidi, tačka 2. ove odluke).

13. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant, između ostalog, navodi da u ponovnom postupku prvostepeni sud nije raspravio sva sporna pitanja po uputama Vrhovnog i Kantonalnog suda. Apelant smatra da je prvostepeni sud u ponovnom postupku pogrešno zakazao glavnu raspravu i nije dozvolio izvođenje novih dokaza. Dalje, apelant navodi da je ugovor raskinut apsolutnom krivicom tužioca jer je raskinut na nezakonit način, njegovom prostom izjavom, bez poštivanja otkaznog roka i bez obaveznog posredovanja Općinskog suda, što je suprotno Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. U odnosu na navode o povredi apelantovih prava, koji se u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba)..

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su ti sudovi, pozivajući se na relevantne propise, dovoljno obrazložili da je ugovor raskinut apelantovom krivicom, pa da zbog toga u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za isplatu sredstava uloženih u uređenje i nadogradnju poslovnog prostora u smislu relevantnih odredaba ugovora. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud odgovorio na identične apelantove prigovore koje on ponavlja i u apelaciji (vidi, tačka 12. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Takođe, apelant se pozvao i na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi sa tim nije dao bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.

19. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3291/22 (R.P.) | Sudska praksa | Aktio