Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1321/22 (M. V.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1321/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1321/22, rješavajući apelaciju Mustafe Veletanlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Veletanlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 U 000668 21 Uvp od 26. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Veletanlića podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 U 000668 21 Uvp od 26. januara 2022. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Veletanlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada podnio je 14. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 U 000668 21 Uvp od 26. januara 2022. godine. Uvodne napomene
2. Rješenjem Odjeljenja za opću upravu – Odsjek za boračko-invalidsku zaštitu Općine Novi Grad (u daljem tekstu: prvostepeni organ) od 10. marta 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V kategorije sa 70% invaliditeta.
Osporeni postupak
3. Rješenjem prvostepenog organa od 27. jula 2009. godine u postupku prevođenja, a u skladu s odredbom člana 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS, ukinuto je rješenje od 10. marta 2005. godine, te je apelantu utvrđeno svojstvo RVI VI kategorije sa 60% invaliditeta po osnovu povreda i opekotina zadobijenih u toku službe u Vojsci Republike Srpske, s pravom na ličnu invalidninu.
4. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 19. marta 2013. godine (poništeno Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 011787 13 U od 22. oktobra 2014. godine) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja, te je u postupku revizije navedeno rješenje ukinuto i apelantu priznato svojstvo RVI VIII kategorije sa 40% invaliditeta po osnovu ranjavanja.
5. Rješenjem Ministarstva od 28. februara 2019. godine, u ponovnom postupku, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 27. jula 2009. godine, te je u postupku revizije navedeno rješenje ukinuto i apelantu je priznato svojstvo RVI VIII kategorije sa 40% vojnog invaliditeta.
6. Apelant je 8. aprila 2019. godine podnio tužbu radi poništenja navedenog rješenja.
7. U međuvremenu, rješenjem Ministarstva od 28. maja 2019. godine izmijenjeno je rješenje od 28. februara 2019. godine u dijelu kojim se apelantu priznaje svojstvo RVI VIII kategorije sa 40% vojnog invaliditeta, s pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 9% od osnovice, i to način da je apelantu priznato svojstvo RVI VII kategorije sa 50% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja, s pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 18% od osnovice, sve dok postoje zakonom propisani uvjeti – trajno.
8. Presudom Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 17. septembra 2019. godine obustavljen je postupak u dijelu u kojem je apelant izjavio da je zadovoljan naknadno donesenim upravnim aktom, dok je u preostalom dijelu tužba odbijena kao neosnovana. Okružni sud je u obrazloženju ukazao na odredbu člana 23. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) kojom je, između ostalog, propisano da, ako nadležni organ za vrijeme sudskog postupka donese novi upravni akt, sud će pozvati tužioca da pismeno izjavi da li je naknadno donesenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kojem obliku, odnosno da li tužbu proširuje i na novi upravni akt. Dalje je istakao da se apelant izjasnio da prihvata novi akt, osim u dijelu u kojem nije odlučeno o potraživanju isplate razlike lične invalidnine za period od 27. jula 2009. godine do 6. jula 2019. godine. Imajući to u vidu, sud je istakao da je, u skladu sa članom 23. stav 3. ZUS-a, nastavio postupak protiv novog akta. Pri tome, sud je istakao da je predmet konkretnog postupka utvrđivanje procenta vojnog invaliditeta, te da takav zahtjev ne može biti predmet odlučivanja organa uprave. Sud je ukazao da taj zahtjev, u naravi, predstavlja zahtjev za naknadu štete koju mu je pričinilo Ministarstvo, te je naveo da ga je razmotrio i u kontekstu odredbe člana 11. ZUS-a. Navedenom odredbom je, između ostalog, propisano da se u upravnom sporu može tražiti i naknada štete koja je tužiocu nanesena izvršenjem upravnog akta koji se osporava samo ako se tužbom traži i poništaj upravnog akta. U vezi s tim, sud je istakao da je apelant zadovoljan odlukom o glavnoj stvari, odnosno da ne traži poništenje novog upravnog akta, zbog čega nema uvjeta da odluči o apelantovom zahtjevu za isplatu razlike lične invalidnine. Naime, sud je obrazložio da se radi o adhezionom zahtjevu za naknadu štete koji ne može predstavljati samostalni predmet upravnog spora. Sud je dalje ukazao da je apelant tužbu podnio radi poništenja rješenja od 28. februara 2019. godine, a da isplatu razlike lične invalidnine potražuje za period koji prethodi izvršenju osporavanog upravnog akta, te je takav zahtjev i iz tog razloga neosnovan. U konačnici, istakao je da svoje potraživanje za naknadu štete apelant može ostvariti samo pokretanjem parničnog postupka pred nadležnim sudom.
9. Presudom Vrhovnog suda od 26. januara 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 17. septembra 2019. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da se apelant izjasnio da prihvata naknadno doneseni upravni akt, koji u tom upravnom sporu predstavlja osporeni akt, te da je pravilno obustavljen postupak u tom dijelu. Sud je također ukazao da je Okružni sud pravilno obrazložio i razloge za odbijanje apelantovog zahtjeva za isplatu razlike lične invalidnine.
10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je Okružni sud uzeo u obzir samo dio izjave u odnosu na novi upravni akt, koji on nije prihvatio u cijelosti, što su redovni sudovi pogrešno protumačili. Dalje navodi da je pored poništenja upravnog akta Ministarstva tužbenim zahtjevom potraživao i isplatu razlike invalidnine za određeni period, koja je nastala promjenom RVI grupe. U vezi s tim, ističe da je proizvoljan stav redovnih sudova da je to predmet parničnog postupka. Apelant ističe da mu je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, pri čemu ukazuje na stavove iz Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 011787 13 U od 22. oktobra 2014. godine. U konačnici, navodi da se postupak vodi već 13 godina, te smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene odluke
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, u suštini, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, detaljno obrazložili zbog čega je obustavljen postupak u dijelu u kojem je apelant izjavio da je zadovoljan naknadno donesenim upravnim aktom, kao i zbog čega je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu razlike lične invalidnine.
17. Apelant, također, ukazuje na povredu principa pravne sigurnosti, pri čemu ukazuje na Presudu Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 011787 13 U od 22. oktobra 2014. godine koja je donesena u konkretnom postupku, a koja nije konačna (vidi tačku 4. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da postupanje redovnih sudova unutar jednog postupka ne pokreće pitanje pravne sigurnosti kao jednog od fundamentalnih aspekata vladavine prava (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-804/19 od 9. septembra 2020. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).
18. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku koje će posebno ispitati.
U odnosu na dužinu trajanja postupaka
19. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
20. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
21. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena jednu godinu i nešto više od tri mjeseca nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant prije podnošenja apelacije nije podnio redovnom sudu pred kojim se vodio postupak zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati. b)Ostali navodi
22. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
23. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman