Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-940/22 (M.D.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Vanparnični postupak
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (prečišćeni tekst)
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-940/22
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-940/22, rješavajući apelaciju M. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 76. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija M. D.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi „Kantonalni centar za socijalni rad“ – Službi socijalne zaštite Ilidža da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da M. D., u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.
Nalaže se JU „Kantonalni centar za socijalni rad“ – Službi socijalne zaštite Ilidža i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 14. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom traži puštanje iz JU Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ (u daljnjem tekstu: Zavod) u koji je smješten 16. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Zavoda i JU „Kantonalni centar za socijalni rad“ – Služba socijalne zaštite Općine Ilidža (u daljnjem tekstu: Centar) zatraženo 27. decembra 2023. godine odnosno 15. januara 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju. Zavod i Centar su odgovore s odgovarajućom dokumentacijom dostavili 12. odnosno 30. januara 2024. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku su 2. februara 2024. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja, koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Iz dokumenata, koji su na traženje Ustavnog suda dostavili Zavod i Centar, proizlazi da je apelant smješten u Zavod 16. maja 2019. godine na lični zahtjev. Apelant je dugogodišnji psihijatrijski pacijent koji boluje od paranoidne shizofrenije (F 20.0). Zbog bolesti, apelant je u više navrata bio na prisilnom i dobrovoljnom bolničkom liječenju. Apelant u Sarajevu nema riješeno stambeno pitanje niti ima bližu rodbinu koja bi se o njemu brinula, osim brata koji živi izvan Bosne i Hercegovine.
6. Iz dostavljene socijalne anamneze proizlazi da je apelant rođen 1971. godine u Priboju, Republika Srbija, da je po zanimanju metalostrugar bez radnog iskustva. Prvi psihološki problemi kod apelanta su se pojavili 1990. godine tokom služenja vojnog roka u bivšoj JNA, a ti problemi su se vremenom pogoršali zbog uzimanja nedozvoljenih supstanci. Apelantovi psihički problemi su se nastavili i u izbjeglištvu u Saveznoj Republici Njemačkoj, gdje je boravio tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Apelant se vratio u Sarajevo 1998. godine, gdje je samostalno živio kao podstanar, uz bratovu finansijsku pomoć te ličnu invalidninu koju je ostvario po osnovu bolesti. Zbog korištenja nedozvoljenih supstanci i neredovnog uzimanja propisane ljekarske terapije, apelantovo zdravstveno stanje se vremenom pogoršalo, zbog čega je u više navrata bio na bolničkom liječenju na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu. Apelantu je Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 029630 07 V od 27. oktobra 2008. godine u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost, nakon čega je stavljen pod starateljstvo Centra, te mu je imenovan staratelj (zaposlenik Centra). Apelant je u periodu od marta 2012. godine do marta 2015. godine boravio u Zavodu. Na apelantov zahtjev, Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 V 461602 14 V od 21. januara 2015. godine „apelantu vratio poslovnu sposobnost“. Apelant je u martu 2015. godine napustio Zavod zbog odlaska kod brata u Kraljevinu Nizozemsku, ali je u augustu 2017. godine vraćen u Bosnu i Hercegovinu postupkom readmisije.
7. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu apelant je prisilno smješten na Psihijatrijsku kliniku u Sarajevu, gdje je pod ljekarskim nadzorom boravio neko vrijeme. Nakon završenog bolničkog liječenja apelant je kratko vrijeme relativno dobro samostalno funkcionirao, ali mu se zdravstveno stanje pogoršalo. Tokom 2018. godine apelant je bio prisilno hospitaliziran u periodima od 1. do 21. marta, zatim 13. aprila do 11. maja, te 21. juna do 20. augusta. U periodu od 17. septembra 2018. godine do 5. novembra 2018. godine apelant je boravio u JU „Terapijska zajednica – Kampus“ Kantona Sarajevo, ali je samoinicijativno napustio boravak u toj zajednici. Apelant je od 26. decembra 2018. godine do februara 2019. godine bio na liječenju u „Reto centru“ u Splitu, Republika Hrvatska, ali je liječenje samoinicijativno napustio vrativši se u Sarajevo. Apelant je u periodu od 9. do 21. marta 2019. godine, zbog nasilničkog ponašanja prema zaposlenicima Centra, uz podršku policije, prisilno hospitaliziran na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu. Centar se 21. marta 2019. godine pismenim putem obratio UKC Sarajevo da u okviru svoje nadležnosti preduzme aktivnosti oko apelantovog zbrinjavanja u neku od odgovarajućih ustanova. Iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo je li UKC u Sarajevu nešto preduzeo u vezi s tim.
8. Iz dokumenata koje je dostavio Centar proizlazi da je apelant, zbog nemogućnosti da nađe adekvatan smještaj u Sarajevu, 13. maja 2019. godine od Centra zatražio smještaj u neku od odgovarajućih ustanova. Apelant je 16. maja 2019. godine smješten u Zavod. Rješenjem Centra od 28. juna 2019. godine apelantu je priznato pravo na smještaj u Zavod počev od 16. maja 2019. godine. Istim rješenjem je utvrđeno da dio troškova smještaja snosi apelant iz svojih prihoda koje ostvaruje kao lice s invaliditetom, a da razliku do punog iznosa snosi Centar, pri čemu iznos troškova smještaja nije preciziran. Istim rješenjem je određeno da se apelantu za lične potrebe određuje naknada u visini od 30,00 KM. Istovremeno, apelantu je posebnim rješenjem Centra od 28. juna 2019. godine određen poseban staratelj u postupku raspolaganja novčanim sredstvima koja ostvaruje kao lice s invaliditetom, radi uplata naknada na ime učešća u troškovima smještaja u Zavodu. Apelant je s Centrom 28. juna 2019. godine zaključio ugovor o učešću u plaćanju troškova smještaja korisnika smještenih u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ugovor) na neodređeno vrijeme.
9. Iz mišljenja stručnog tima Zavoda proizlazi da se apelant po prijemu u Zavod uspješno prilagodio uvjetima u Zavodu, ali da su od marta 2020. godine kod apelanta uočeni izraženiji simptomi bolesti koji se manifestiraju „iznenadnom destabilizacijom mentalnog zdravlja“. Korekcijom terapije te uz stalni ljekarski nadzor, navedeni simptomi se nisu pojavljivali određeni period, ali su se nakon određenog vremena ponovo vratili i to u još izraženijem obliku. Zbog toga je, prema navodima iz mišljenja, apelant morao biti smješten na odjeljenje na kojem je predviđen stalni nadzor. Stanje se ni tokom 2023. godine nije znatnije popravilo, pa je proces liječenja i rehabilitacijski tretman intenziviran uz pojačan 24-satni nadzor osoblja. Stručni tim Zavoda smatra da apelant nije sposoban za samostalan život i da mu je institucionalni smještaj neophodan. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant je u apelaciji naveo da se nalazi u Zavodu u koji je smješten dobrovoljno nakon što mu se u aprilu 2019. godine zdravstveno stanje pogoršalo. Naveo je i da se uz terapiju u Zavodu brzo oporavio, da je prebačen u „bolji“ odjel i da je trenutno radno angažiran kao konobar. Osjeća se dobro, ali problem je to što „Zavod neće da ga pusti na slobodu“. Navodi „da su mu oduzeli lične dokumente i građanska prava da živi samostalno“. Od Ustavnog suda traži da mu „dosudi slobodu“ kako bi nastavio živjeti kao slobodan čovjek. Zbog svega traži da mu se isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 100.000,00 EUR.
b) Odgovori na apelaciju
11. Odgovori Zavoda i Službe su u bitnom prezentirani u činjenicama predmeta. Prema njihovom mišljenju, apelantu je zbog zdravstvenog stanja i nemogućnosti da se sam brine o sebi neophodan boravak u ustanovi.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 17/13 – odluka USBiH, 5/14 – rješenje USBiH, 45/16, 40/18 i 16/23) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
I – OSNOVNE ODREDBE
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se:
- osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite,
- osnivanje i rad ustanova zaštite i udruženja lica sa invaliditetom,
- osnovna prava lica sa invaliditetom,
- posebna prava civilnih žrtava rata i članova njihovih porodica,
- osnove zaštite porodice sa djecom,
- finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 3.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.
Ustanove socijalne zaštite imaju svojstvo pravnog lica.
Na osnivanje i rad ustanova socijalne zaštite primjenjuju se propisi o ustanovama, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
d) SMJEŠTAJ U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE
Član 41.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način. Član 42.
O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, organa staratelja ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.
Centar za socijalni rad, koji je smjestio lice u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja tog lica, pratiti njegov tretman u ustanovi. Obaveza iz stava 2. ovog člana posebno se odnosi na slučaj ako je dijete smješteno u ustanovu.
Član 45.
Cijenu usluge koju pruža ustanova utvrđuje osnivač ustanove.
Troškove smještaja u ustanovu snosi smješteno lice, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je, saglasno zakonu, dužan da izdržava to lice, odnosno pravno ili fizičko lice koje je ugovorom preuzelo obavezu plaćanja troškova.
Ugovorom iz stava 2. ovog člana uređuju se međusobni odnosi centra za socijalni rad i ustanove, uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina i način isplate naknade, obveznik isplate naknade za smještaj lica, kao i druga pitanja.
13. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom – prečišćeni tekst („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 38/14 – prečišćeni tekst, 38/16, 44/17, 28/18, 52/21 i 40/22) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 4.
Poslove iz oblasti socijalne zaštite u prvom stepenu obavlja Javna ustanova „Kantonalni centar za socijalni rad“ (u daljem tekstu: Centar) putem službi socijalne zaštite (u daljem tekstu: Služba).
Za obavljanje poslova uprave iz oblasti zaštite civilnih žrtava rata i oblasti zaštite porodice sa djecom u prvom stepenu općinski načelnik organizuje Službu za upravu u skladu sa propisom Vlade Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Vlada Kantona), kojim se propisuje organizacija općinskih službi za upravu.
1. Smještaj u ustanovu socijalne zaštite Član 56.
Smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite vrši se u skladu sa Federalnim zakonom i ovim zakonom.
Cijenu usluga koje pruža ustanova utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ustanove čiji je osnivač Kanton Sarajevo.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite neće se osigurati osobi, kojoj po odredbama Porodičnog zakona srodnici obavezni na izdržavanje, mogu obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, o čemu zaključak donosi Stručni tim Službe. Kantonalno ministarstvo donijeće pravilnik kojim će se definisati kriteriji za utvrđivanje visine učešća srodnika u troškovima smještaja u ustanovi.
Član 57. stav (1) Ukoliko porodica ne može obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba donosi se rješenje o smještaju u ustanovu, kojim se utvrđuje:
-potreba smještaja, -ustanova u koju se smješta, -početak i eventualno trajanje smještaja, -troškovi smještaja.
Član 58.
O smještaju u ustanove socijalne zaštite zaključuje se ugovor između ustanove i Centra. Centar zaključuje ugovor sa korisnikom, odnosno srodnicima koji su po zakonu obavezni da ga izdržavaju.
Ugovorom iz prethodnog stava može se utvrditi da, ukoliko korisnik koji je vlasnik pokretne ili nepokretne imovine nije u mogućnosti da plaća troškove smještaja ili osobe koje su po odredbama Porodičnog zakona obavezne da ga izdržavaju odbiju da plaćaju troškove smještaja ili ne uplaćuju ugovorenu cijenu smještaja, Centar troškove smještaja može namiriti iz njegove imovine.
Centar će svakih šest mjeseci dostavljati Ministarstvu izvještaj o smještaju korisnika u ustanove socijalne zaštite i institucije koje nisu ustanove socijalne zaštite. Način dostavljanja i sadržaj izvještaja iz stava 4. ovog člana propisaće se instrukcijom koju će donijeti Ministarstvo.
14. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 2.
Zaštita i unapređivanje zdravlja osoba sa duševnim smetnjama ostvaruje se:
1. omogućavanjem odgovarajuće dijagnostičke obrade i liječenja osoba sa duševnim smetnjama;
2. znanstvenim istraživanjima na području zaštite i unapređivanja zdravlja osoba sa duševnim smetnjama i njihovom zaštitom od liječničkih ili znanstvenih istraživanja bez njihova pristanka ili pristanka njihovih zastupnika;
3. uključivanjem osoba sa duševnim smetnjama u obrazovne programe koji se provode u ustanovi za mentalno zdravlje ili nekoj drugoj ustanovi u kojoj su one smještene; 4. oporavkom osoba sa duševnim smetnjama njihovim uključivanjem u porodičnu, radnu i društvenu sredinu uvažavajući izbor osobe sa duševnim smetnjama kada god je to moguće;
5. izobrazbom osoba koje se bave zaštitom osoba sa duševnim smetnjama i unapređivanjem njihova zdravlja;
6. udruživanjem osoba sa duševnim smetnjama u svrhu ostvarivanja njihovih prava. Član 3. tačka 1) Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu, imaju slijedeća značenja:
1. Osoba sa duševnim smetnjama je duševno bolesna osoba, osoba sa duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijena osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba sa drugim duševnim smetnjama.
Član 6.
Liječenje osoba sa duševnim smetnjama organizovati će se tako da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograničava njihova sloboda i prava te prouzrokuju fizičke i psihičke neugodnosti, vrijeđa njihova osobnost i ljudsko dostojanstvo.
Član 10.
O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud. Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.
Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.
V - PRISILNO ZADRŽAVANJE I PRISILNI SMJEŠTAJ U ZDRAVSTVENOJ USTANOVI Član 22.
Osoba sa težim duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 23. stav (1) Osoba iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije zaposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je tu osobu lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.
Član 26.
Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.
Psihijatar će tu odluku saopštiti prisilno zadržanoj osobi na primjeren način i upoznati je s razlozima i ciljevima njenog prisilnog zadržavanja te sa njenim pravima i dužnostima po ovom zakonu.
Član 27.
Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala osobu sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome bez odgađanja, a najkasnije u roku 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu osobe sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.
Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržane osobe, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu odnosno boravištu prisilno zadržane osobe, a ako je prebivalište odnosno boravište prisilno zadržane osobe nepoznato prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.
Obrazac sa odgovarajućim sadržajem obavještenja o prisilnom zadržavanju propisuje federalni ministar zdravstva.
Član 29. stav (1) U postupku prisilnog smještaja osobe sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 30.
Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti osobi punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njenih prava ako to ona već nije učinila, odnosno ako zaštita njenih prava u postupku nije osigurana na drugi način. Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sve osobe koje imaju saznanje o bitnim činjenicama.
Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje duševno bolesne osobe, sud će saslušati i tu osobu.
Član 31.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu osobe sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan. Kada odlučuje o prisilnom smještaju djeteta ili maloljetne osobe sud je dužan ovo mišljenje pribaviti od psihijatra specijaliziranog za liječenje djece i maloljetnika odnosno od psihijatra koji ima duže iskustvo u radu sa djecom.
Psihijatar iz stava 1. ovog člana daje sudu pismeno mišljenje o potrebi prisilnog smještaja nakon što lično obavi pregled osobe sa duševnim smetnjama.
Član 32.
Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, da donese rješenje kojim će odlučiti da li se osoba zadržana u zdravstvenoj ustanovi može i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.
Član 33.
Ako sud odluči da se primljena osoba zadrži u zdravstvenoj ustanovi odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržane osobe.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova procjeni da prisilno smještena osoba treba ostati smještena i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 37.
Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala osobu sa duševnim smetnjama, zadržana osoba, njezin staratelj odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.
Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.
Član 39.
Prisilno smještena osoba otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah pošto istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.
Član 41.
Kada u slučajevima propisanim ovim propisima osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uslova u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.
O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.
VI.Dopustivost i meritum
15. U konkretnom slučaju, apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da je u maju 2019. godine smješten u Zavod na vlastiti zahtjev, ali da naknadno Zavod odbija da ga pusti, zbog čega smatra su mu ugrožena „osnovna ljudska prava“. Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja, zaključuje da je apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP-620/13 od 25. aprila 2013. godine, AP-2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP-3507/11 od 25. juna 2013. godine i AP-2485/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
16. Apelant traži da ga iz Zavoda „puste na slobodu“. Iako apelant nije precizirao prava iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) za koja smatra da su mu povrijeđena, iz sadržaja apelacije proizlazi da apelacija pokreće pitanje povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
17. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
18. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;
[...]
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
19. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao isto/slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP-2472/11 u kojoj je razmatrao apelaciju apelantice kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i koja je na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, donesenog na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, smještena u Zavod. Ustavni sud je u tom predmetu usvojio apelaciju jer je iz raspoloživih dokumenata proizašlo da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije niti prilikom apelanticinog smještaja u Zavod, niti je o produžetku boravka u Zavodu periodično odlučivao sud. U takvim okolnostima utvrđeno je kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije (idem, tač. 41−51).
20. Nakon te, vodeće odluke, uslijedile su i druge odluke iz istog/sličnog činjeničnog i pravnog osnova u kojima je Ustavni sud slijedio praksu iz tog predmeta (vidi npr. odluke br. AP-1837/19 od 27. novembra 2020. godine i AP-5727/18 od 14. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je utvrdio kršenje prava apelanata iz člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije.
21. Istim pitanjem se u praksi bavio i Evropski sud za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Salihić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 6. februara 2018. godine, predstavka broj 6056/14, i Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 3. novembra 2015. godine, predstavke br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Evropski sud je u navedenim predmetima zaključio da smještaj aplikanata u Zavod nije određen u skladu „sa zakonom propisanim postupkom“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je utvrdio povredu prava podnosilaca predstavke iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na takav zaključak, Evropski sud je smatrao da nije neophodno posebno ispitivati je li došlo i do povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant na lični zahtjev smješten u Zavod na osnovu rješenja Centra. Rješenje Centra je doneseno na osnovu federalnog odnosno kantonalnog propisa iz oblasti socijalne zaštite (vidi Relevantne propise). Apelant je smješten u Zavod na neodređeno vrijeme. Dalje, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata uočava da je Općinski sud u apelantovom slučaju odlučivao samo o oduzimanju odnosno vraćanju njegove poslovne sposobnosti. Iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo da li je nadležni sud odlučivao, u smislu Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, prilikom apelantovih prisilnih hospitalizacija, apelantovog smještaja u Zavod ili da je vršio periodičnu kontrolu opravdanosti apelantovog boravka u Zavodu. U takvim okolnostima Ustavni sud ne vidi razlog da odstupi od svoje dosadašnje prakse, te iz istih razloga koje je naveo u praksi o istom pitanju zaključuje da i u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
23. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u visini od 100.000,00 EUR zbog ugrožavanja njegovih ljudskih prava zbog bolesti. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
24. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, s obzirom na posebne okolnosti konkretnog slučaja i na svoju praksu, apelantu treba dosuditi iznos od 5.000,00 KM zbog utvrđenog kršenja njegovog ustavnog prava. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Centra, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke (op. cit., Odluka broj AP-2472/11, tačka 53).
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu na neograničen period nije poštovana procedura prema Zakonu o zaštiti lica s duševnim smetnjama. Ustavni sud zaključuje da postoji i kršenje člana 5. stav
4. Evropske konvencije kada o apelantovom smještaju u Zavod odluku nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ, niti je sud vršio periodičnu kontrolu opravdanosti boravka u Zavodu.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 76. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić