Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/22 (D. H.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Diskreciono pravo suda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-403/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-403/22, rješavajući apelaciju Dževada Hamzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Hamzića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 177608 21 Kž od 28. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa advokat Meris Ćato iz Sarajeva, podnio je 3. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 177608 21 Kž od 28. oktobra 2021. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 177608 19 K od 28. juna 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je 2. aprila 2019. godine kao osumnjičeno lice saslušan u nadležnoj policiji zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Tom prilikom je sačinjen zapisnik o ispitivanju apelanta u kojem je navedeno da postoje osnovi sumnje da je apelant u svojstvu direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zavod) iskoristio svoj službeni položaj i ovlasti u cilju pribavljanja koristi za drugoga. U vezi s tim je navedeno da je apelant postupio suprotno relevantnoj odredi Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zavoda (u daljnjem tekstu: Pravilnik) na način da je zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme sa S. M., iako je znao ili bio dužan da zna da navedeno lice ne ispunjava propisane uslove za obavljanje preciziranog radnog mjesta. Apelant je potpisao navedeni zapisnik bez prigovora.

3. Nadležno tužilaštvo je 31. oktobra 2019. godine optužilo apelanta da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH. Optužnica je potvrđena 4. novembra 2019. godine. U optužnici je, između ostalog, navedeno da je apelant kao službena osoba u FBiH u svojstvu direktora Zavoda bez provedenog konkursa zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme sa S. M., iako je bio svjestan da za precizirano radno mjesto može zaključiti samo ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Također je navedeno da je apelant bio svjestan i da navedeno lice ne ispunjava potrebne uslove propisane relevantnim odredbama Pravilnika. U vezi s tim je navedeno da je zaposlenica K. M. upozorila apelanta da S. M. ne ispunjava potrebne uslove, ali da je apelant unatoč tome zaključio sporni ugovor sa navedenim licem a potom u namjeri prikrivanja krivičnopravnih radnji donio odluku o raspisivanju konkursa za navedeno radno mjesto koji nikad nije proveden. Na navedeni način je, prema navodima tužilaštva, apelant pribavio korist S. M. u vidu prijema u radni odnos.

Osporene presude

4. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 177608 19 K od 28. juna 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je oglašen krivim da je na način opisan u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci.

5. O obrazloženju presude su prvenstveno pobrojani materijalni dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu. Među tim dokazima nije naveden zapisnik o apelantovom saslušanju od 2. aprila 2019. godine, ali je ukazano da je apelantov branilac saslušao kao svjedoka odbrane M. B. i apelanta u svojstvu svjedoka i da je tom prilikom između ostalog pročitao navedeni zapisnik o apelantovom saslušanju u smislu člana 288. stav (1) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Zatim je ukazano da je preciziranom odredbom Pravilnika Zavoda propisano da se za iskazivanje potrebe za popunom radnih mjesta na neodređeno vrijeme raspisuje konkurs-za radna mjesta za koja je predviđena VSS ili VSŠ. Dalje je ukazano na odredbu Pravilnika Zavoda kojom su propisani uslovi koje mora ispunjavati uposlenik da bi obavljao precizirane poslove i zadatke. Općinski sud je potom ukazao na iskaz svjedokinje K. M. - zaposlenice Zavoda, koja je izvršila uvid u dokumentaciju i konstatovala da S. M. nema potrebne godine radnog staža niti položen ispit za navedeno radno mjesto. O tome je svjedokinja K. M. upoznala apelanta, koji joj je nakon toga rekao da ostavi papire kod njega. Dalje je svjedokinja K. M. opisala da je nakon izvjesnog vremena kod nje došla apelantova sekretarica i rekla joj da je apelant naredio da se za S. M. pripremi ugovor o radu na period od dva mjeseca. Svjedokinja K. M. je izjavila da je postupila po apelantovom naređenju i dala mu ugovor na potpis, a da je nakon apelantovog potpisa ona odradila tehnički dio oko prijave i formiranje personalnog dosijea. S obzirom na navedeno, nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je apelant kao direktor Zavoda bio dužan i u mogućnosti da upražnjeno precizirano radno mjesto popuni putem javnog konkursa u skladu sa važećim općim aktima Zavoda. Zaključivši sporni ugovor o radu sa S. M. apelant je postupio suprotno preciziranim odredbama Pravilnika. Pri tome je navedeno da su neistinite i tendeciozne tvrdnje iz apelantovog iskaza, kojeg je dao u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, da mu je tek kasnije pravnica U. S. rekla da S. M. ne ispunjava propisane uslove za radno mjesto. Zaključeno je da apelant nije govorio istinu i da mu se ne može vjerovati, s obzirom da je njegovo svjedočenje imalo za cilj da izbjegne krivičnu odgovornost. Osim toga je navedeno da se u konkretnom slučaju radilo o stranačkom zapošljavanju kadrova precizirane političke partije, što proizlazi i iz apelantovog iskaza u kojem je istakao da ga je kantonalni ministar nazvao u vezi zaposlenja S. M. Također, Općinski sud je istakao da je apelant svoje nezakonito zapošljavanje pokušao opravdati navodeći primjere takvog zapošljavanja u drugim poslovnicama Zavoda. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da je apelant znao da se za navedeno radno mjesto ne može zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme, te je bez provedenog konkursa zaključio sporni ugovor o radu iako je bio svjestan da S. M. ne ispunjava propisane uslove. Shodno navedenom, Općinski sud je istakao da je apelant krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem dok je ocijenjena kao proizvoljna apelantova tvrdnja da je činjenični opis djela koji mu se stavlja na teret optužnicom nerazumljiv i da nema obilježja krivičnog djela.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 177608 21 Kž od 28. oktobra 2021. godine potvrđena je prvostepena presuda u dijelu odluke o apelantovoj krivici i kazni zatvora. Suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud na više nego detaljan i jasan način obrazložio iz kojih dokaza je utvrdio da S. M. nije ispunjavala opšte i posebne uslove za radno mjesto. U tom smislu je prihvaćeno u cijelosti obrazloženje prvostepenog rješenja. Dalje je navedeno da iz dokazne građe jasno proizlazi da je apelant postupio suprotno blanketnim propisima koji su navedeni u činjeničnom opisu. Kantonalni sud je istakao da naknadno raspisivanje konkursa i njegovo objavljivanje u dnevnim novinama, nakon zaključenja ugovora o radu na određeno vrijeme sa S. M., kao i provođenje procedure prijema prijava i obavljanja razgovora sa kandidatima, ni u kojem slučaju ne utječe na apelantovu odgovornost za počinjeno krivično djelo. U vezi s tim je navedeno da je neprovođenje konkursa stavljeno u opis djela u kontekstu apelantove odgovornosti da za zaključenje spornog ugovora o radu sa S. M. konkurs nije ni raspisan, odnosno da je raspisan naknadno kad je ona već počela raditi na određeno vrijeme.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Negira da je počinio krivično djelo, te da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je prekoračio zakonska ovlaštenja prilikom zaključivanja spornih ugovora o radu. Također ističe da mu prije podizanja i potvrđivanja optužnice nije nikada pružena mogućnost da iznese svoju odbranu u odnosu na ono što mu je optužnicom stavljeno na teret, kao i da je sud prekoračio objektivni identitet optužbe. Zbog toga smatra da je i zapisnik o njegovom ispitivanju iz istrage nezakonit.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Osim toga Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08, tačka 155, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Takva utvrđenja proizlaze iz materijalnih i subjektivnih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu. Pri tome, apelant nije osporio da je bio onemogućen unakrsno ispitati svjedoke optužbe, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. U odnosu na apelantov navod o prekoračenju optužbe, Ustavni sud podsjeća da se o prekoračenju optužbe radi samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmetom optužbe, dakle kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude. U konkretnom slučaju apelant je osuđen upravo za djelo za koje je inicijalno bio osumnjičen, a potom i optužen. S obzirom na to da je apelant kontinuirano bio upoznat s tim koje mu se inkriminirane radnje i koje krivično djelo stavlja na teret, te da ne osporava da je imao pristup svim dokazima, Ustavni sud smatra da je apelantova odbrana imala dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno-neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega, te odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu svoje odbrane.

14. Kada je u pitanju apelantov navod o zakonitosti zapisnika o njegovom ispitivanju iz istrage, iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant ovaj navod prvi put ističe pred Ustavnim sudom uslijed čega je prethodno onemogućeno redovnim sudovima da se očituju o tome. Zbog toga Ustavni sud smatra ovaj apelantov navod očigledno neosnovanim (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34. sa daljnjim referencama; dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud zapaža da navedeni zapisnik nije bio odlučujući dokaz u krivičnom postupku na kojem je zasnovana apelantova krivica, već se radilo o izuzetku od neposrednog provođenja dokaza (član 288. stav (1) ZKPFBiH) i čitanju navedenog zapisnika prilikom saslušanja svjedoka odbrane M. B. i apelanta.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/22 (D. H.) | Sudska praksa | Aktio