Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-835/22 (S. S.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Disciplinski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-835/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-835/22, rješavajući apelaciju Sanjina Sinanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanjina Sinanovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 035058 21 Gž od 9. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanjin Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirela Kanlić, advokat iz AD „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 7. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 035058 21 Gž od 9. decembra 2021. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 035058 20 P od 3. septembra 2021. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poništena kao nezakonita rješenja Centralne banke Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) od 5. februara 2020. godine, 29. januara 2020. godine, 20. decembra 2019. godine, 18. decembra 2019. godine, 16. decembra 2019. godine i 20. novembra 2019. godine. Tužena je obavezana da apelanta vrati na radno mjesto samostalni stručni saradnik za sigurnost u preciziranoj službi tužene. Osim toga, tužena je obavezana da apelantu isplati razliku plaće i naknadi štetu u vidu smanjene zarade zbog neopravdane suspenzije u preciziranim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama, te uplati porez na dohodak i pripadajuće doprinose. Presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u kojem je traženo poništenje preciziranih rješenja tužene u vezi suspenzije i isplatu preciziranog iznosa na ime naknade troškova disciplinskog postupka. Odbijen je i tužbeni zahtjev Sindikata tužene (u daljnjem tekstu: drugotužilac).
3. Sud BiH je u obrazloženju rješenja naveo da je rješenjem Prvostepene disciplinske komisije tužene (u daljnjem tekstu: PDK) od 20. novembra 2019. godine apelant proglašen odgovornim za precizirane povrede dužnosti zbog toga što određenog dana, kao ovlašteni službenik za preuzimanje transporta vrijednosne pošiljke, nije bio prisutan na radnom mjestu i izrečena mu je novčana kazna. Dalje je naveo da su rješenjem Drugostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: DDK) tužene od 16. decembra 2019. godine odbijene žalbe apelanta i drugotužioca protiv rješenja PDK-a. Istaknuto je da je rješenjem DDK-a od 18. decembra 2019. godine uvažena žalba guvernera tužene i djelimično poništeno rješenje PDK-a u dijelu koji se odnosi na određivanje bodova i izricanje disciplinske kazne i u tom dijelu vraćeno PDK-u na ponovni postupak. Također je istaknuto da je u ponovnom postupku PDK rješenjem od 20. decembra 2019. godine apelantu izrekao disciplinsku kaznu degradiranja na niže radno mjesto. Sud BiH je ukazao i da je DDK rješenjem od 29. januara 2020. godine odbio žalbe apelanta i drugotužioca protiv tog rješenja. Istaknuto je da je rješenjem tužene od 5. februara 2020. godine apelant degradiran na niže radno mjesto. Dalje je ukazao i da je preciziranim rješenjima apelant bio suspendiran sa svog radnog mjesta do okončanja disciplinskog postupka.
4. Sud BiH je zaključio da je rješenje tužene od 18. decembra 2019. godine nezakonito jer DDK nije odlučio jednim rješenjem o podnesenim žalbama. Dalje je zaključio da su nezakonito donesena i rješenja tužene od 20. decembra 2019. godine, 29. januara 2020. godine i 5. februara 2020. godine jer su zasnovana na navedenom nezakonitom rješenju DDK-a. Budući da rješenja tužene od 20. novembra i 16. decembra 2019. godine nisu zahvaćena takvom povredom postupka, Sud BiH je ocijenio da su se ostvarili uvjeti za meritorno odlučivanje o njihovoj zakonitosti. U vezi s tim, ukazano je da nije bila apelantova obaveza da bude na radnom mjestu van radnog vremena u neuobičajeno radno vrijeme radi preuzimanja transporta. Slijedom toga, Sud BiH je ocijenio da apelant nije počinio povredu neizvršavanja ili nesavjesnog i nemarnog vršenja povjerenih poslova u spornoj situaciji, zbog čega ne može biti odgovoran za opisani disciplinski prekršaj. Stoga je poništio kao nezakonita rješenja tužene navedena u izreci presude. Slijedom navedenog, Sud BiH je ocijenio osnovanim apelantov zahtjev za vraćanja na radno mjesto i isplatu razlika neisplaćenih plaća i doprinosa, te naknade štete. Sud BiH je zaključio da su zakonite odluke tužene u vezi sa suspenzijom i da apelant nije dokazao da je zahtijevao troškove zastupanja u disciplinskom postupku.
5. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 035058 21 Gž od 9. decembra 2021. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev za poništenje rješenja tužene od 20. novembra 2019. godine, kojim je utvrđeno da je apelant odgovoran za počinjeni prekršaj i izrečena mu disciplinska mjera, i 16. decembra 2019. godine i naknadu štete u vidu smanjene zarade zbog neopravdane suspenzije. Presudom je odbijena žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu u kojem su poništena rješenja tužene od 5. februara 2020. godine, 29. januara 2020. godine, 20. decembra 2019. godine i 18. decembra 2019. godine, naloženo tuženoj da apelanta vrati na radno mjesto i isplati razlike plaće i uplati doprinose i porez. Prvostepena presuda je ostala neizmijenjena u nepobijanom dijelu.
6. Drugostepeno vijeće Suda BiH je u obrazloženju presude navelo da su zakonita rješenja tužene od 20. novembra 2019. godine i 16. decembra 2019. godine i da sva utvrđenja PDK-a proizlaze iz provedenih dokaza. U vezi s tim, ukazano je da iz obrazloženja rješenja PDK-a od 20. novembra 2019. godine proizlazi da je cijenio činjenicu dolaska transporta van radnog vremena i uobičajenu praksu da se takav rad kompenzira slobodnim danima, a ne nalogom za prekovremeni rad, što je utvrdio iz iskaza svjedoka Z. Dž. Dalje je ukazano da je cijenjen i iskaz svjedoka B. S. da se vrijeme stvarnog dolaska pošiljke okvirno razlikuje 45 minuta do sat u odnosu na planirano, pa je PDK-a zaključio da nadležna služba okvirno naznači vrijeme dolaska pošiljke. Drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da utvrđeno činjenično stanje u disciplinskom postupku nije dovedeno u sumnju dokazima provedenim u parničnom postupku. Istaknuto je da iz apelantovog iskaza i iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi drugačije činjenično stanje u pogledu relevantnih okolnosti iz kojih proizlazi apelantova odgovornost za konkretnu povredu službene dužnosti. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo vezivanjem apelantove odgovornosti isključivo za nalog o prekovremenom radu. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da su podzakonskim aktima jasno propisani zadaci ovlaštenog službenika i da su vezani za postupanje ovlaštenih službenika u svakom slučaju, bilo za vrijeme radnog vremena ili van radnog vremena.
7. Dalje je ukazao da je apelant znao da je prijem pošiljke planiran u određeno vrijeme i da je kao dugogodišnji radnik znao svoje obaveze pri prijemu pošiljke. Stoga je zaključeno da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda da apelant nije bio obavezan konkretnog dana biti u blizini radnog mjesta van radnog vremena. Također je zaključeno da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda da je apelant radni zadatak trebao obaviti u neuobičajeno radno vrijeme jer je apelant znao za obavljanje radnog zadatka u određenim satima. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da okolnost da je pošiljka stigla ranije nego što je planirano apelanta ne oslobađa odgovornosti. U vezi s tim, ukazano je da iz iskaza saslušanih svjedoka i apelantovog iskaza proizlazi da je vrijeme prispijeća pošiljke okvirno navedeno i da je uobičajen raniji dolazak koji se najavi od ovlaštenog lica. Dalje je ukazano da je konkretnog dana izostao samo apelant, dok su drugi zaposlenici bili prisutni i pristupili izvršenju radnih zadataka i pored ranijeg dolaska. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je odbijanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu disciplinski postupak okončan tako što je apelant proglašen odgovornim za počinjenu težu povredu službene dužnosti. Budući da se nije ostvario uvjet iz člana 63. stav 4. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu štete zbog neopravdane suspenzije.
8. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant tvrdi da je obavezan da postupa po najavi za osiguranje transporta, odnosno da bude na radnom mjestu u najavljeno vrijeme. Slijedom toga, smatra da nije kriv kada nije bio na radnom mjestu i preduzeo potrebne radnje kada je pošiljka stigla sat i po prije najavljenog vremena. Osim toga, apelant ističe da internim aktima tužene nije tretirano pitanje radnog vremena i reguliranja prekovremenog rada kod tužene, tj. obaveze tužene i zaposlenika kada se transport odvija van radnog vremena. Smatra da sud nije uzeo u obzir opći kontekst utvrđivanja apelantove obaveze na postupanje van radnog vremena. Ističe da spomenutom najavom, niti drugim aktom tužene, nije propisana apelantova obaveza da mora ostati u objektu u periodu prije pristizanja najavljene pošiljke. Apelant ističe da je netačna konstatacija da je vrijeme dolaska pošiljke okvirno navedeno jer se nije nikada desilo da pošiljka stigne sat i po ranije. Također ističe da u osporenoj presudi nije obrazloženo zašto nije cijenjen njegov iskaz i iskaz svjedoka Z. Dž. u pogledu okolnosti da je prvi put bila tako velika razlika između najavljenog i stvarnog termina dolaska pošiljke, a poklonjena vjera iskazu svjedoka B. S. Smatra da je neosnovano proglašen odgovornim za navodno propuštanje radnji u vrijeme u kojem nije utvrđena njegova obaveza preduzimanja radnji.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, pažljivo cijenio izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te detaljno obrazložio svoje zaključke u pogledu iskaza svjedoka i apelantovog iskaza. Također zapaža da je Sud BiH detaljno razmotrio sve okolnosti razlike u najavljenom i stvarnom vremenu dolaska pošiljke i apelantovim radnim obavezama, te na razuman i logičan način obrazložio svoje zaključke, koji se ne čine proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman