Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2489/22 (M.M.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2489/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2489/22, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 256123 21 Rev od 7. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 1. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 256123 21 Rev od 7. aprila 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 25612320 Gž od 19. januara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 256123 17 P od 3. avgusta 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 256123 17 P od 3. avgusta 2018. godine djelimično je usvojen apelantkinjin primarni tužbeni zahtjev u odnosu na „Addiko Bank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena) i utvrđeno je da pokojna B. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinjina prednica) nije potpisala zapisnik Osnovnog suda od 27. aprila 2005. godine i da je taj zapisnik u tom dijelu neistinit. Odbijen je ostatak primarnog tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila da sud obaveže prvotuženu da joj vrati bez osnova stečeno pravo susvojine od ½ dijela na nepokretnostima precizno opisanim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), kao i eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelantkinja tražila da sud obaveže prvotuženu da joj po tom osnovu isplati novčanu protivvrijednost susvojinskog dijela. U odnosu na D. K. (u daljnjem tekstu: drugotužena) tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti. Sud je u obrazloženju utvrdio da je prvotužena s drugotuženom i njenim suprugom zaključila ugovor o hipotekarnom kreditu od 19. aprila 2005. godine. Tim ugovorom se drugotužena obavezala da će radi obezbjeđenja potraživanja prvotužene omogućiti zasnivanje založnog prava na spornim nepokretnostima u svojini apelantkinjine prednice.

3. Sud je dalje utvrdio da je pred Osnovnim sudom 27. aprila 2005. godine potpisan sporazum o zasnivanju založnog prava na spornim nepokretnostima s ciljem obezbjeđenja potraživanja iz ugovora o hipotekarnom kreditu. Takođe je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke, utvrdio da potpis na tom sporazumu nije autentičan potpisu apelantkinjine prednice. Sud je utvrdio i da su drugotužena i njen suprug presudom Osnovnog suda od 4. jula 2016. godine proglašeni krivim za krivično djelo obmane prilikom dobijanja kredita ili drugih pogodnosti jer su falsifikovali potpis apelantkinjine prednice prilikom zasnivanje založnog prava na spornim nepokretnostima. Dalje je utvrdio da drugotužena nije uredno vraćala kredit, pa je prvotužena pokrenula izvršni postupak u kojem je kupila sporne nepokretnosti, te su joj one dosuđene rješenjem o dosudi Osnovnog suda od 14. decembra 2015. godine, na osnovu čega se uknjižila kao njihova vlasnica.

4. Konačno, sud je utvrdio da su apelantkinja i drugotužena rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda od 12. novembra 2015. godine proglašene nasljednicama apelantkinjine prednice. Imajući u vidu da apelantkinja tužbenim zahtjevom nije zahtijevala nikakvo činjenje od drugotužene, sud je zaključio da ona u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisana, te je tužbeni zahtjev u odnosu na nju odbio. Dalje je, postupajući u smislu člana

54. Zakona o parničnom postupku, utvrdio da je osnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila utvrđenje da njena prednica nije potpisala zapisnik Osnovnog suda od 27. aprila 2005. godine. S obzirom na to da je prvotužena stekla apelantkinjin susvojinski dio od ½ spornih nepokretnosti na osnovu sudske odluke – rješenja o dosudi, sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za primjenu pravnog instituta sticanja bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je istakao da je prvotužena postupala savjesno jer nije znala, niti je mogla znati da potpis apelantkinjine prednice nije autentičan s obzirom na to da je krivična presuda donesena nakon što je konkretni izvršni postupak okončan. Osim toga, sud je naglasio da apelantkinja jeste pretrpjela gubitak imovine, ali ne ponašanjem prvotužene, već nezakonitim postupanjem drugotužene. Slijedom navedenog, odbio je taj dio tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu, kao i eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelantkinja tražila da sud obaveže prvotuženu da joj po tom osnovu isplati novčanu protivvrijednost susvojinskog dijela spornih nepokretnosti.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 25612320 Gž od 19. januara 2021. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju podržao zaključak prvostepenog suda da je prvotužena stekla pravo svojine na spornim nepokretnostima na osnovu pravosnažne sudske odluke, u smislu člana 52. Zakona o stvarnim pravima. Sud je ukazao da odredba člana 94. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) štiti kupca na način da ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju nakon sprovođenja rješenja o dosudi nema uticaja na pravo svojine kupca koje je stečeno u skladu s odredbom člana 93. ZIP-a. Stoga je ocijenio neosnovanim apelantkinjine navode da je naknadno otpao osnov za sticanje svojine prvotužene na spornim nepokretnostima. Osim toga, sud je istakao da nije utvrđena ništavost sporazuma o zasnivanju hipoteke niti uknjižbe založnog prava. Stoga je zaključio da činjenica da je utvrđeno da je zapisnik o zasnivanju hipoteke neistinit nije osnov za vraćanje susvojine na spornim nepokretnostima, već samo može da bude osnov za apelantkinjin obligacionopravni zahtjev u odnosu na drugotuženu.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 256123 21 Rev od 7. aprila 2022. godine odbijena je revizija koju je apelantkinja izjavila protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju podržao zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova i da je pravo prvotužene zaštićeno odredbom člana 94. ZIP-a. Stoga je sud zaključio da i kada bi se prihvatili apelantkinjini navodi da je donošenjem krivične presude sporazum o zasnivanju hipoteke kao izvršna isprava ostao bez dejstva u smislu člana 54. stav 1. tačka 1. ZIP-a, to se ne može odraziti na prava prvotužene koja je svojinu na spornim nepokretnostima stekla na osnovu člana 93. ZIP-a. Iz navedenog razloga je zaključio da nema pravnog osnova da se prvotuženoj naloži vraćanje susvojinskog dijela spornih nepokretnosti, niti da se obaveže na isplatu njegove protivvrijednosti. Konačno, sud je istakao da apelantkinja nije istakla obligacionopravni zahtjev prema drugotuženoj, te da u ovom postupku ne može ulaziti u to da li eventualno postoji osnov za vođenje parničnog postupka po drugom zakonskom osnovu.

7. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelantkinja navodi da su sudovi očigledno proizvoljno primijenili pravo i da nisu dali odgovarajuća obrazloženja. Navodi da su sudovi bili dužni da primijene odredbu člana 54. stav 1. tačka 1. i stav 4. ZIP-a i obavežu prvotuženu da joj vrati ono što je dobila neosnovanim izvršenjem. Apelantkinja navodi da Vrhovni sud nije zauzeo jasan stav o pitanju da li je izvršna isprava ostala bez pravnog dejstva u smislu navedene zakonske odredbe, već se tim pitanjem bavio na hipotetički način. Takođe navodi da to što je prvotužena stekla sporne nepokretnosti na osnovu rješenja o dosudi ne znači da ih nije stekla bez osnova u smislu odredbe člana 210. ZOO-a. Konačno, apelantkinja navodi da u konkretnom slučaju nije došlo do ukidanja ili preinačenja rješenja o izvršenju u smislu člana 94. ZIP-a na koji su se sudovi pozvali, već je pravosnažno utvrđeno da je izvršna isprava bez pravnog dejstva.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, na tri sudske instance, dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu, shodno relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, ZOO-a i ZIP-a. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno ukazali da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da apelantkinja ima pravni osnov za obligacionopravni zahtjev prema drugotuženoj, ali da takav zahtjev nije postavila u ovom postupku. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode o primjeni člana 54. ZIP-a i člana 210. ZOO-a. Međutim, sudovi su razmotrili te navode i jasno obrazložili zašto u datim okolnostima oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2489/22 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio