Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4513/22 (V.M.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4513/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4513/22, rješavajući apelaciju V. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 181682 22 Rev od 27. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Nevenka Oručević advokat iz Mostara, podnijela je 29. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 181682 22 Rev od 27. septembra 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 181682 21 Gž od 18. maja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 181682 16 P od 15. jula 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 181682 16 P od 15. jula 2020. godine obavezan je Elektroprijenos a. d. Banjaluka - Operativno područje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici, na ime naknade za zemljište, isplati 57.328,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen njen tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je 1958. godine „Elektrohercegovina BiH“ (pravni prednik tuženog) postavio dalekovode na nekretninama u apelantičinom vlasništvu (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Takođe je naveo da nije proveden postupak eksproprijacije spornih nekretnina niti je apelantici isplaćena naknada za navedene nekretnine. Imajući to u vidu, Općinski sud je ukazao da su sporne nekretnine faktički eksproprisane, te da apelantica u smislu odredbe člana 56. Zakona o eksproprijaciji ima pravo na naknadu u visini umanjenja njihove tržišne vrijednosti. Dalje je naveo da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra, utvrđena ukupna površina spornih nekretnina pod trasom dalekovoda i u njegovom zaštitnom pojasu, te da su sporne nekretnine u naravi poljoprivredno zemljište. Takođe je ukazano da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrđena vrijednost spornih nekretnina, te je slijedom toga Općinski sud dosudio apelantici naknadu u iznosu navedenom u izreci presude.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 181682 21 Gž od 18. maja 2022. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je, umjesto iznosa od 57.328,00 KM, apelantici dosuđen iznos od 15.654,45 KM, dok je apelantičina žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 6. Pravilnika o zonama sigurnosti nadzemnih elektroenergetskih vodova nazivnog napona od 110 kv do 440 kv propisano, između ostalog, propisano da je u zonama sigurnosti zabranjeno saditi raslinje koje može ugroziti sigurnost ljudi, imovine, opreme i objekata. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da navedenim pravilnikom nije isključena sadnja raslinja nego da je sadnja ograničena na ono raslinje koje ne ugrožava sigurnost ljudi i imovine. Pri tome, ukazao je da apelantica nije dokazala da joj je postavljenjem dalekovoda onemogućeno da sporne nekretnine koristi u uobičajne poljoprivredne svrhe (sadnja duhana i drugog niskog raslinja) u koje su korištene prije njihovog postavljanja. S obzirom na to, sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije riječ o potpunoj eksproprijaciji. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da se sporne nekretnine nalaze van urbanog područja, da za njih ne postoje urbanistički planovi, te da su u posjedovnom listu upisne po kulturi: njiva, pašnjak, šuma i livada. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju riječ o poljoprivrednom zemljištu. Pri tome, istakao je da apelantica tokom postupka u smislu odredbe člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku nije dokazala da je u konkretnom slučaju riječ o građevinskom zemljištu. Međutim, sud je ukazao da je prvostepeni sud pogrešno apelantici dosudio naknadu na ime umanjenja vrijednosti spornih nekretnina, na osnovu nalazi i mišljenja vještaka građevinske struke, budući da je taj vještak naknadu obračunao prema tržišnoj vrijednosti građevinskog zemljišta. Pri tome, ukazao je da je taj vještak vrijednost spornog zemljišta, utvrdio na osnovu cjenovnika građevinskog i poljoprivrednog zemljišta općine Posušje iz 2008. godine, te da je na osnovu navedenog cjenovnika apelantica predložila vještačenje. Međutim, sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju ustanovljena služnost na poljoprivrednom zemljištu, te da apelantici pripada naknada za tu vrstu zemljišta prema navedenom cjenovniku. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da su nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, koji je obračunao naknadu prema vrijednosti naknade za građevinsko zemljište, kao i apelantičini navodi da bi sporne nekretnine bile pretvorene su građevinsko zemljište, irelevantni u konkretnoj pravnoj stvari.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 181682 22 Rev od 27. septembra 2022. godine odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud za svoju odluku dao pravilne i jasne razloge koje prihvata i taj sud. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantici pripada naknada u dosuđenoj visini budući da je provedenim vještačenjem utvrđena vrsta zemljišta, te da je utvrđena njegova vrijednost. Takođe je ukazano da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantica nije dokazala da se radi o građevinskom zemljištu zbog čega joj ne pripada naknada za sporne nekretnine u visini vrijednosti te vrste zemljišta.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelantica naročito ističe da u skladu sa odredbama Pravilnika apelantica ne može koristiti tj. saditi poljoprivredne proizvode zbog čega to zemljište za nju nema nikakvu vrijednost. S obzirom na to, smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je izgradnjom dalekovoda samo umanjena vrijednost spornih nekretnina, te da se radi o potpunoj eksproprijaciji nekretnina. Takođe, ističe da su tačno da za sporne nekretnine ne postoje urbanistički planovi ali da je apelantica mogla tražiti prenamjenu iz poljoprivrednog u građevinsko zemljište. Osim toga, smatra da redovni sudovi neopravdano nisu prihvatilo nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, kojim je dokazala vrijednost spornih nekretnina.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovii za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, o čemu se je izjasnio i Vrhovni sud povodom apelantičine revizije, odlučujući o identičnim apelantičinim prigovorima dao jasne i dovoljne razloge o njihovoj neosnovanosti, čime je odgovorio na navode koje ona ponavlja i u apelaciju (vidi tač. 3. i 4. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4513/22 (V.M.) | Sudska praksa | Aktio