Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4421/22 („Sport Plus“ d.o.o. Novi Travnik i drugi)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Komunalna taksa
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4421/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4421/22, rješavajući apelaciju „Sport Plus“ d.o.o. Novi Travnik i Marka Milanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. d) i h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Sport Plus“ d.o.o. Novi Travnik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 03 0 U 019243 20 Uvp od 22. septembra 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Sport Plus“ d.o.o. Novi Travnik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 019243 20 Uvp od 22. septembra 2022 . godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4) Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je prima facie neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Milanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 019243 20 Uvp od 22. septembra 2022. godine, zbog toga što je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. „Sport Plus“ d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i direktor prvoapelanta Marko Milanović iz Novog Travnika ( u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa Samir Čengić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 019243 20 Uvp od 22. septembra 2022. godine.
2. Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine - Kantonalni porezni ured Tuzla - Porezna ispostava Gračanica (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava) dostavila je prvoapelantu obavijest od 30. novembra 2017. godine. Navedenom obavijesti je konstatovano da prvoapelant u propisanom roku nije podnio prijavu komunalne takse na istaknutu firmu za 2017. godinu za veći broj uplatnih mjesta na području općine Gračanica. Prvoapelant je obaviješten da će Porezna ispostava podnijeti navedenu prijavu u njegovo ime, ukoliko to prvoapelant ne učini u određenom roku. Također je navedeno da je ukupan iznos naknade utvrđen u određenom iznosu u skladu sa relevantnim odredbama Odluke o komunalnim taksama Općine Gračanica i Tarife sadržane u toj odluci („Službeni glasnik Općine Gračanica“ br. 1/10 i 1/11; u daljnjem tekstu: Odluka).
3. Prvoapelant u ostavljenom roku nije postupio po obavijesti, nego je dostavio prigovor koji Porezna ispostava nije uvažila, pa je u prvoapelantovo ime podnijela prijavu komunalne takse u određenom novčanom iznosu.
4. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 30. aprila 2019. godine odbijena je prvoapelantova žalba protiv navedene prijave.
5. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli od 22. septembra 2020. godine usvojena je prvoapelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju Kantonalni sud je istakao da je Odluka u tarifnom dijelu u suprotnosti sa odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ustavima Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, i, da je kao takva, u tom dijelu neprimjenjiva.
6. Osporenom presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 019243 20 Uvp od 22. septembra 2022. godine usvojen je zahtjev Federalnog pravobranilaštva za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, te je ta presuda preinačena i prvoapelantova tužba odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je ukazao da prvoapelant nije osporavao da ima istaknutu firmu, te da su organi uprave pravilno postupili kada su u skladu sa odredbama Odluke podnijeli prijavu komunalne takse. U vezi s tim, sud je ukazao da je, nasuprot prvoapelantovim navodima, u vrijeme donošenja osporenih odluka važila Odluka i Tarife sadržane u toj odluci, za koju Ustavni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustavni sud F BiH) nije utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH. Dalje, sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio ustavnost odredbi Odluke izvan okvira svojih nadležnosti propisanih Ustavom Federacije BiH, pogrešno se pozivajući na presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U-
29/08 od 18. maja 2009. godine. Naime, istakao je da je tom presudom utvrđena nesaglasnost Tarifnog broja 1. ranije Odluke o komunalnim taksama („Službeni glasnik Općine Gračanica“ broj 4/05), u dijelu koji se odnosi na Tarifu komunalnih taksi – Tarifni broj 1., sa Ustavom Federacije BiH. Također, sud je naveo da navedena presuda Ustavnog suda F BiH ne predstavlja ustavno-pravni osnov da prvostepeni sud cijeni ustavnost Odluke, jer je to isključiva nadležnost Ustavnog suda Federacije BiH. Osim toga, sud je ukazao na odredbe člana 21. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH i člana
12. Pravilnika o postupku podnošenja poreskih prijava. U vezi s tim, istakao je da je u skladu navedenim odredbama Porezna ispostava bila ovlaštena da u ime apelanata podnese prijave komunalne takse na istaknutu firmu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.
7. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelanti ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred organima uprave i Vrhovnim sudom, te smatraju da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističu da djelatnost poreznog obveznika ne može biti relevantan kriterij za određivanje visine takse.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. d) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. d) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na drugoapelanta – neovlašteno lice
9. Ustavni sud najprije zapaža da su stranke u konkretnom postupku i sporu bile prvoapelant i Ministarstvo. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da drugoapelant, kao apelantov direktor, a koji je apelaciju podnio u svoje ime u konkretnom postupku nije bio stranka. Dakle, u konkretnom slučaju apelaciju protiv osporene odluke podnijelo je i lice koje nije učestvovalo u postupku i sporu, zbog čega nije ovlašteno da u svoje ime apelacijom osporava navedenu presudu Vrhovnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
11. U odnosu na prvoapelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi između ostalih Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3114/22 od 14. maja 2026. godine, tačka 14). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su prvoapelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiaeinkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27.), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u prvoapelantovo pravo na imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Vrhovni sud svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama propisa koji su važili u vrijeme donošenja tih odluka (vidi tačka 6. ove odluke). Iz navedenog proizlazi da miješanje u prvoapelantovo pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije.
14. Također, Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju discipline i procedure za naplatu komunalnih taksi, propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnom postupku, koji je prethodio sporu u kojem je donesena osporena odluka, prvoapelant obavezan da plati utvrđenu obavezu, tj. komunalnu taksu. Međutim, prvoapelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi takva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno preveliki teret za njega, već je nezadovoljan načinom na koji je sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je prvoapelant dužan da plati utvrđenu obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u prvoapelantovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje naplate takse na istaknutu firmu na osnovu općinskih odluka o komunalnim taksama, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na imovinu (vidi, npr. Odluka o dopustivosti br. AP-2657/22 od 23. marta 2023. godine i AP-3659/18 od 6. decembra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
15. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se bavio pitanjem naplaćivanja taksi za istaknutu firmu u odluci broj U-11/23 od 18. januara 2024. godine. Ustavni sud je u toj odluci utvrdio da član 3. stav 1. tačka 4. i stav 2. te član 12. Zakona o komunalnim taksama („Službeni list SRBiH”, br. 21/77, 35/88 i 26/89) nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u obrazloženju te odluke, između ostalog, ukazao da sporne odredbe daju veoma široko diskreciono ovlaštenje općinskim, gradskim i kantonalnim vlastima za njihovu ovakvu razradu kroz akte niže pravne snage, a da se za to ne mogu utvrditi prihvatljivi razlozi . Ustavni sud je zaključio da ne može utvrditi da postoje razumni i relevantni razlozi zbog kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u pravo na imovinu naplaćivanjem spornih taksi opravdano javnim interesom, odnosno da su sporne odredbe proporcionalne cilju koji se želi postići (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-11/23 od 18. januara 2024. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisudbih.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da navedena odluka ne može uticati na drugačije rješenje u konkretnom slučaju jer u konkretnom slučaju nisu primijenjene osporene odredbe Zakona o komunalnim taksama, nego Odluka. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj U-
11/23 Ustavni sud imao u vidu odluke broj AP-2657/22 i AP-3659/18 (vidi tačku 14. ove odluke), ali da je ukazao da je naplata taksi na istaknutu firmu u tim predmetima vršena na osnovu općinskih odluka o komunalnim taksama, čija ustavnost nije bila predmet ispitivanja (idem, odluka U-11/23, tačka 28.). Osim toga, imajući u vidu datum donošenja odluke broj U-11/23 (18. januara 2024. godine) i datum donošenja osporene presude u konkretnom slučaju (22. septembra 2022. godine) Ustavni sud smatra da stavovi iz navedene odluke Ustavnog suda ne mogu uticati na odluku Ustavnog suda u konkretnom slučaju.
16. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Ostala prava
17. Prvoapelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3) tač. d) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman