Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-845/22 (Centralna banka Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinski postupak
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-845/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-845/22, rješavajući apelaciju Centralne banke Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Centralne banke Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 035058 21 Gž od 9. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Lana Sarajlić, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 7. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 035058 21 Gž od 9. decembra 2021. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 035058 20 P od 3. septembra 2021. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev S. S. (u daljnjem tekstu: tužilac) i poništena kao nezakonita apelanticina rješenja od 5. februara 2020. godine, 29. januara 2020. godine, 20. decembra 2019. godine, 18. decembra 2019. godine, 16. decembra 2019. godine i 20. novembra 2019. godine. Apelantica je obavezana da tužioca vrati na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika za sigurnost u preciziranoj apelanticinoj službi. Apelantica je obavezana da tužiocu isplati razliku plaće i naknadi štetu u vidu smanjene zarade zbog neopravdane suspenzije, u preciziranim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama, te uplati porez na dohodak i pripadajuće doprinose. Presudom je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, u kojem je traženo poništenje preciziranih apelanticinih rješenja u vezi sa suspenzijom i isplatom preciziranog iznosa na ime naknade troškova disciplinskog postupka. Odbijen je i tužbeni zahtjev drugotužioca Sindikata apelantice (u daljnjem tekstu: Sindikat).
3. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je rješenjem apelanticine prvostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: PDK) od 20. novembra 2019. godine tužilac proglašen odgovornim za precizirane povrede dužnosti zbog toga što određenog dana, kao ovlašteni službenik za preuzimanje transporta vrijednosne pošiljke, nije bio prisutan na radnom mjestu. Istaknuto je da su za navedenu povredu tužiocu dodijeljeni bodovi i izrečena mu novčana kazna. Dalje je naveo da su rješenjem apelanticine drugostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: DDK) od 16. decembra 2019. godine odbijene žalbe tužioca i Sindikata protiv rješenja PDK-a. Istaknuto je da je rješenjem DDK-a od 18. decembra 2019. godine uvažena žalba apelanticinog guvernera i djelimično poništeno rješenje PDK-a u dijelu koji se odnosi na određivanje bodova i izricanje disciplinske kazne i u tom dijelu vraćeno PDK-u na ponovni postupak. Također je istaknuto da je u ponovnom postupku PDK donijela rješenje od 20. decembra 2019. godine, kojim je tužiocu izrečena disciplinska kazna degradiranje na niže radno mjesto. Sud BiH je ukazao i da je DDK rješenjem od 29. januara 2020. godine odbila žalbe tužioca i Sindikata protiv ovog rješenja. Istaknuto je da je apelanticinim rješenjem od 5. februara 2020. godine tužilac degradiran na niže radno mjesto. Dalje je ukazao i da je preciziranim rješenjima tužilac bio suspendiran sa svog radnog mjesta do okončanja disciplinskog postupka.
4. Sud BiH je zaključio da je nezakonito apelanticino rješenje od 18. decembra 2019. godine jer DDK nije odlučio jednim rješenjem o podnesenim žalbama. Dalje je zaključio da su nezakonito donesena i apelanticina rješenja od 20. decembra 2019. godine, 29. januara 2020. godine i 5. februara 2020. godine jer su zasnovana na navedenom nezakonitom rješenju DDK-a. Budući da apelanticina rješenja od 20. novembra i 16. decembra 2019. godine nisu zahvaćena takvom povredom postupka, Sud BiH je ocijenio da su se ostvarili uvjeti za meritorno odlučivanje o njihovoj zakonitosti. U vezi s tim, ukazano je da nije bila tužiočeva obaveza da bude na radnom mjestu van radnog vremena u neuobičajeno radno vrijeme radi preuzimanja transporta. Slijedom toga, Sud BiH je ocijenio da tužilac nije počinio povredu neizvršavanja ili nesavjesnog i nemarnog vršenja povjerenih poslova u spornoj situaciji, zbog čega ne može biti odgovoran za opisani disciplinski prekršaj. Stoga je poništio kao nezakonita apelanticina rješenja navedena u izreci presude. Slijedom navedenog, Sud BiH je ocijenio osnovanim tužiočev zahtjev za vraćanje na radno mjesto i isplatu razlika neisplaćenih plaća i doprinosa te naknade štete. Sud BiH je zaključio da su zakonite apelanticine odluke u vezi sa suspenzijom i da tužilac nije dokazao da je zahtijevao troškove zastupanja u disciplinskom postupku.
5. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 035058 21 Gž od 9. decembra 2021. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužiočev zahtjev za poništenje rješenja tužene od 20. novembra 2019. godine i 16. decembra 2019. godine kojim je utvrđena tužiočeva disciplinska odgovornost, te za naknadu štete u vidu smanjene zarade zbog neopravdane suspenzije. Presudom je odbijena apelanticina žalba u preostalom dijelu i potvrđena prvostepena presuda u dijelu u kojem su poništena apelanticina rješenja od 5. februara 2020. godine, 29. januara 2020. godine, 20. decembra 2019. godine i 18. decembra 2019. godine, te naloženo apelantici da tužioca vrati na radno mjesto i isplati razlike plaće i uplati doprinose i porez. Prvostepena presuda je ostala neizmijenjena u nepobijanom dijelu.
6. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je članom 27. stav 1. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti apelantice (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da se postupak pred disciplinskom komisijom vodi po načelima upravnog postupka. Dalje je navelo sadržaj čl. 16. i 17. Zakona o upravnom postupku BiH, te ukazalo da je rješenje DDK-a od 16. decembra 2019. godine postalo konačno u konkretnom disciplinskom postupku u pogledu utvrđene disciplinske odgovornosti i izrečene sankcije. Istaknuto je da je ono stvorilo određene obaveze i nije se moglo mijenjati naknadno donesenom odlukom istog organa u žalbenom postupku po žalbi apelanticinog guvernera. Stoga je ukazano da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su nezakonite naknadna odluka DDK-a i na njoj zasnovane odluke. Drugostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo neosnovanim apelanticine navode da sudska praksa ne smatra nezakonitim takav način odlučivanja. U vezi s tim, ukazano je da se apelantica pozvala na navode iz odgovora na žalbu iz precizirane presude, a ne na zaključak suda. Međutim, drugostepeno vijeće je zaključilo, suprotno stavu prvostepenog suda, da su zakonita rješenja od 20. novembra 2019. godine i 16. decembra 2019. godine i da sva utvrđenja PDK-a proizlaze iz provedenih dokaza. U vezi s tim, ukazano je da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda da tužilac nije bio obavezan konkretnog dana biti u blizini radnog mjesta van radnog vremena. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je odbijanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu disciplinski postupak okončan tako što je tužilac proglašen odgovornim za počinjenu težu povredu službene dužnosti. Budući da se nije ostvario uvjet iz člana 63. stav 4. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, odbijen je tužiočev zahtjev za naknadu štete zbog neopravdane suspenzije.
7. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da se stav suda o nezakonitosti postupanja DDK-a kada nije donio jedinstveno rješenje o žalbama ne opravdava nijednom odredbom relevantnog prava niti je data relevantna argumentacija. Također ističe da je drugostepeno vijeće proizvoljno primijenilo materijalno pravo kada je stav prvostepenog suda opravdalo primjenom načela konačnosti rješenja, pri čemu je potpuno zanemarilo činjenično stanje. U vezi s tim, ističe da se rješenje DDK-a od 18. decembra 2019. godine sadržajno razlikuje od rješenja od 16. decembra 2019. godine, da je odlučivano samo o sankciji i da ta dva rješenja zapravo čine pravno jedinstvo. Dalje ističe da je ključno da tužiočeva faktička i formalna pozicija ne bi bila drugačija da je odlučeno jednim rješenjem. Ukazuje i da donošenje odvojenog rješenja nije protivno odredbama Pravilnika, Zakona o radu ili drugom propisu. Osim toga, apelantica smatra da navedeno nije moglo utjecati na rješavanje stvari i na tužiočeva prava i interese, niti je tužilac uskraćen u korištenju svojih prava. Ističe da redovni sud prilikom razmatranja adekvatnosti postupanja DDK-a nije uzeo u obzir karakter počinjene povrede i veliku vrijednost pošiljke. Tvrdi i da je disciplinski postupak višestranački postupak i da drugostepeni organ može odlučiti pojedinačnim odlukama o žalbama a da pri tome ne bude narušeno načelo konačnosti. U prilog tome, poziva se na odluku Vrhovnog suda FBiH broj Už-
49/98 od 25. septembra 2000. godine. Također ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Lazarević protiv Bosne i Hercegovine da u slučaju pogrešne primjene materijalnog prava i pozivanja na irelevantne osnove dolazi do kršenja prava na pravično suđenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. S obzirom na apelanticin pravni status koji je definiran članom VII Ustava Bosne i Hercegovine i Zakonom o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja ovih prava su jednaki.
10. U fazi ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja pravazaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi Pravilnika i Zakona o upravnom postupku BiH, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH obrazložio pitanje konačnosti rješenja iz disciplinskog postupka u pogledu tužiočeve disciplinske odgovornosti i izrečene sankcije te detaljno i jasno obrazložio razloge nezakonitosti donošenja dva rješenja DDK-a o podnesenim žalbama, koji se ne čine proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine niti apelantica takvo šta navodi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. U pogledu apelanticinog pozivanja na Odluku Vrhovnog suda FBiH broj Už-49/98 od 25. septembra 2000. godine, Ustavni sud primjećuje da je apelantica nije dostavila, pa se ne može ni izjasniti o njoj. Dalje, Ustavni sud stavove Evropskog suda iz presude Lazarević protiv Bosne i Hercegovine ne dovodi u vezu s konkretnim predmetom jer se radi o potpuno različitom činjeničnom i pravnom stanju. Naime, Evropski sud je u navedenoj presudi utvrdio kršenje prava na pravično suđenje jer je sud, prilikom razmatranja tužbenog zahtjeva podnosioca predstavke u radnopravnom sporu, zanemario relevantnu odredbu i odbio zahtjev podnosioca predstavke pozivajući se na irelevantan osnov, odnosno finansijsku situaciju bivšeg podnosiočevog poslodavca (vidi Evropski sud, Lazarević protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 14. januara 2020. godine, predstavka broj 29422/17, tač. 32. i 35). U konkretnom slučaju, kako je već navedeno, Sud BiH se pozvao na odredbe relevantnih propisa i obrazložio razloge za svoju odluku.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman