Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-732/22 (S. S.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-732/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-732/22, rješavajući apelaciju Stane Spasojević, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stane Spasojević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 090567 21 Gž 2 od 21. juna 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stana Spasojević (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Biljana Bogdanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 25. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 090567 21 Gž 2 od 21. juna 2021. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3154/21 od 20. oktobra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 090567 21 Rev od 8. decembra 2021. godine apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 090567 20 P3 od 8. januara 2021. godine odbijen je osnovni tužbeni zahtjev tužilaca M. T. 1, R. T. i M. T. 2 (u daljnjem tekstu: tužioci) kojim su tražili da se utvrdi da su na osnovu ugovora o kupoprodaji od 15. februara 1972. godine, detaljnije označenom u izreci presude, stekli pravni osnov za sticanje prava svojine na nepokretnostima, detaljnije označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti). Takođe, navedenom presudom odbijen je kao neosnovan i eventualni tužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo svojine na spornim nepokretnostima, što je apelantkinja dužna priznati i trpjeti da se tužioci na osnovu presude u zemljišnoknjižnim evidencijama upišu kao suvlasnici odnosno suposjednici.

4. Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da su sporne nepokretnosti upisane kao apelantkinjin posjed sa dijelom 1/1, a u zemljišnoj knjizi kao susvojina prednika tužilaca (1/8) i apelantkinje sa (7/120). Apelantkinja je, kako je utvrđeno, upisana na osnovu nasljedstva iza supruga, a prednik tužilaca na osnovu kupoprodajnog ugovora od 15. februara 1972. godine. Dalje je navedeno da je između stranaka sporno da li su tužioci faktički posjednici nepokretnosti, kao i da li je prednik tužilaca M. T. 3. (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca) na osnovu ugovora od 15. februara 1972. godine mogao steći pravo svojine na spornim nepokretnostima. U vezi s tim, Osnovni sud je najprije naveo da je ugovor o kupoprodaji spornih nepokretnosti od 15. februara 1972. godine bio zaključen između R. S. i prednika tužilaca, da sadrži sve zemljišno-knjižne podatke koji su predstavljali osnov za sticanje svojine. Međutim, sud je naveo da, prema nalazu vještaka geodetske struke, R. S. nije bio upisan kao vlasnik spornih nepokretnosti jer je na tim nepokretnostima bio upisan Ž. S., pokojni otac apelantkinjinog supruga Lj. S. (u daljnjem tekstu: apelantkinjin prednik).

5. Sud je dalje naveo da su tužioci tvrdili da je sporne nepokretnosti R. S. najprije zamijenio sa svojim bratom Ž. S. za druge nepokretnosti, a da je onda R. S. sporne nepokretnosti na osnovu ugovora od 15. februara 1972. godine prodao predniku tužilaca. U vezi s tim navodima Osnovni sud je istakao da tužioci nisu dokazali da su sporne nepokretnosti bile predmet zamjene između R. S. i Ž. S. jer u tom pogledu nisu predlagali niti izvodili bilo kakve dokaze, iako je na njima bio teret dokazivanja. Takođe je ukazao da bi, pod uslovom da je došlo do bilo kakvog dogovora o zamjeni nepokretnosti, bio zaključen ugovor i taj ugovor bi bio sproveden u zemljišnim knjigama. Zatim je naveo da je izvršio uvid u tužbu od 8. januara 1987. godine i na osnovu nje donesenu Presudu zbog izostanka broj P-

33/87 od 9. juna 1987. godine. Iz tih dokaza, kako je navedeno, proizlazi da je apelantkinjin prednik podnio tužbu protiv tužiteljice M. T. 2. kao tužene, u kojoj je tražio isplatu plaćenog poreza koji se odnosi upravo na sporne nepokretnosti. Apelantkinjin prednik je, kako je dalje navedeno, u tužbi naveo da je još 1972. godine R. S. (stric apelantkinjinog prednika) prodao sporne nepokretnosti i da je tužiteljica M. T. 2. kao stalni vlasnik i posjednik dužna da plaća porez koji je on greškom platio. Međutim, Osnovni sud je naveo da se na toj presudi ne nalazi klauzula pravosnažnosti niti izvršnosti i da je zbog toga nije smatrao vjerodostojnim dokazom. Na osnovu toga, Osnovni sud je zaključio da R. S. nije mogao prodati više prava nego što je imao, zbog čega je ocijenio neosnovanim osnovni tužbeni zahtjev.

6. U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev, Osnovni sud je obrazložio da tužioci nisu dokazali da su na taj način stekli pravo svojine na spornim nepokretnostima. Naime, Osnovni sud je naveo da tužioci nisu dokazali kako svoj posjed tako i posjed njihovog pravnog prednika. U vezi s tim je ukazao da svjedoci C. S. i Z. S. nisu bili uvjerljivi jer nisu dali dovoljno podataka kojima bi potvrdili navode tužilaca o dugogodišnjem nesmetanom posjedu spornih nepokretnosti. S druge strane, kako je navedeno, iz apelantkinjinog iskaza, kao i iskaza njene kćerke proizlazi da je apelantkinja sa svojim prednikom koristila sporne nepokretnosti jer su redovno sjekli stabla u šumi i da su livadu koristili za kosidbu. Na osnovu toga, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) da bi se moglo utvrditi da su tužioci dosjelošću stekli pravo svojine na spornim nepokretnostima.

7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 090567 21 Gž 2 od 21. juna 2021. godine djelimično je uvažena žalba tužilaca i prvostepena presuda je preinačena na način da je u cijelosti usvojen eventualni tužbeni zahtjev i apelantkinja obavezana da im nadoknadi troškove postupka. U preostalom odbijajućem dijelu žalba tužilaca je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

8. Okružni sud je obrazložio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da tužba od 8. januara 1987. godine i Presuda zbog izostanka broj P-33/87 od 9. juna 1987. godine nisu vjerodostojni dokazi. Naime, Okružni sud je ukazao da nema nikakve sumnje da se radi o originalnim pismenima, što je prvostepeni sud provjerio i konstatovao na zapisnik. Zatim je istakao da apelantkinja nije osporila njihovu originalnost niti sadržaj, osim što je prigovorila da ta odluka nije pravosnažna, iako pri tome nije tvrdila da je spor imao drugačiji ishod. Istakao je i to da ukoliko je prvostepeni sud tu okolnost smatrao bitnom, trebao je naložiti tužiocima da dostave presudu s klauzulom pravosnažnosti. Prema ocjeni Okružnog suda, čak i bez obzira na presudu, tužba koju je potpisao apelantkinjin prednik neosporan je materijalni dokaz, ona je u suštini njegova pisana izjava i veoma bitan dokaz za razrješenje ovoga spora. Ukazao je da tekst tužbe potvrđuje okolnost da prednici tužilaca, odnosno tužioci spornu nepokretnost posjeduju od 1972. godine do 1986. godine. Sud je ukazao da je apelantkinjin prednik to naveo u tužbi, i da je sasvim logično da on tužiocima nije ni osporavao daljnji posjed sve do svoje smrti 1. septembra 2014. godine, jer do spora o posjedu očito dolazi tek nakon njegove smrti. Takođe, obrazloženo je da se tužbom potvrđuju navodi svjedoka C. S. i Z. S. i upotpunjuju tvrdnje tužilaca, zbog čega nije prihvatljiv zaključak prvostepenog suda da su iskazi tih svjedoka neuvjerljivi jer nisu dali dovoljno podataka. Naime, sud je naveo da je tačno da ti svjedoci ne znaju detalje vezane za zamjenu nepokretnosti jer to nije bilo realno s obzirom na njihovu starost. Međutim, oni potvrđuju da se zamjena dogodila te da su im to prenijeli njihovi stariji srodnici i da je te nepokretnosti posjedovao prednik tužilaca. Osim toga, sud je ukazao da su ti svjedoci apelantkinjini srodnici, tužioci ih ne poznaju dugo i oni nemaju objektivnog razloga da budu pristrasni. Prema tome, Okružni sud je ocijenio da su neprihvatljivi iskazi M. P. i Ž. S., jer čak i da su ti iskazi i tačni, oni se odnose na kraće periode, sporadične kosidbe i sječu drva, što ne ukazuje na apelantkinjin dugogodišnji kontinuirani i nesmetani posjed.

9. Na osnovu navedenog, Okružni sud je ocijenio da su pravilni zaključci prvostepenog suda da tužioci nisu dokazali zakonitost sticanja prava svojine na osnovu ugovora iz 1972. godine jer nije utvrđena zakonitost prethodne zamjene nepokretnosti. Međutim, Okružni sud je ukazao da je očigledno da su tužioci odnosno njihov prednik bili nesmetani dugogodišnji posjednici spornih nepokretnosti u periodu od 1972. godine do 2014. godine, odnosno do smrti apelantkinjinog prednika. Takođe, naveo je da su tužioci bili savjesni posjednici jer su posjed stekli na osnovu kupoprodajnog ugovora zbog kojeg su te nepokretnosti smatrali svojim. Prema tome, Okružni sud je zaključio da su tužioci protekom 20 godina takvog posjeda stekli pravo svojine dosjelošću na osnovu člana 28. stav 4. ranije važećeg Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), kao i člana 58. ZSP-a.

10. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantkinja smatra da je Okružni sud prilikom donošenja osporene presude proizvoljno primijenio odredbu člana 58. ZSP-a i člana 28. ZOSPO-a. Takođe, smatra da nije jasno na osnovu kojih dokaza su utvrdili početak i kraj savjesnog posjeda tužilaca odnosno njihovog prednika na spornim nepokretnostima. Prema apelantkinjinom mišljenju, obrazloženje osporene odluke je kontradiktorno jer sud navodi da tužioci nisu dokazali zakonitost sticanja svojine prodavca nepokretnosti, a zatim zaključuje da su oni nesmetani posjednici od 1972. godine, iako ne navodi po kojem osnovu su tužioci ušli u posjed spornih nepokretnosti. Osim toga, navodi da je Okružni sud presudu zasnovao na tužbi od 8. januara 1987. godine, koja nije izvedena kao dokaz u postupku pred prvostepenim sudom. Naposljetku, apelantkinja smatra da je Okružni sud postupio proizvoljno jer nije cijenio iskaze svjedoka M. P. i Ž. S. koji su potvrdili da tužioci nisu bili u posjedu spornih nepokretnosti, a da je, s druge strane, cijenio iskaze Z. S. i C. S. koji nisu imali neposredna saznanja o kupoprodaji i posjedu spornih nepokretnosti.

11. Prilikom razmatranja dopustivosti Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Razmatrajući apelantkinjine navode kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i proizvoljno utvrđivanje činjenica, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, prilikom preinačavanja prvostepene presude i usvajanja eventualnog tužbenog zahtjeva tužilaca, u obrazloženju osporene odluke naveo detaljne, jasne i relevantne razloge. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naveo veoma detaljno obrazloženje zbog čega je utvrdio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da tužba i presuda zbog izostanka nisu vjerodostojni dokazi, te da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio sve izvedene dokaze (kako je prikazano u tački 8. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo šta ukazuje da je taj sud postupio proizvoljno kada je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su tužioci u periodu od 1972. do 2014. godine bili neprekidni i savjesni posjednici spornih nepokretnosti i da su na osnovu toga stekli pravo svojine dosjelošću. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da apelantkinja svojim tvrdnjama u suštini osporava kvalitet zaključaka redovnih sudova iznoseći sopstveno tumačenje utvrđenog činjeničnog stanja koje ni na koji način ne ukazuje na očiglednu proizvoljnost Okružnog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su tužba i presuda zbog izostanka provedeni kao dokazi pred prvostepenim sudom, zbog čega su neosnovane apelantkinjine tvrdnje kojima tvrdi suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje.

17. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-732/22 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio