Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-782/22 (Projektantski zavod „Traser“ dioničko društvo Sarajevo)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-782/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-782/22, rješavajući apelaciju Projektantskog zavoda „Traser“ dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Projektantskog zavoda „Traser“ dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 494513 19 Rsž 2 od 16. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Projektantski zavod „Traser“ dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 494513 19 Rsž 2 od 16. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 494513 18 Rs 2 od 13. augusta 2019. godine.

2. S. S. (u daljnjem tekstu: tužilac) 23. juna 2004. godine podnio je tužbu protiv apelanta radi isplate razlike plaća za period od 1. maja do 31. decembra 2001. godine (u daljnjem tekstu: utuženi period).

3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 494513 18 Rs 2 od 13. augusta 2019. godine apelant je obavezan da tužiocu isplati razlike plaća za utuženi period (stav I izreke), kao i da mu naknadi troškove postupka u određenom iznosu (stav II izreke). Sud je odbio dio tužiočevog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav III izreke). U obrazloženju presude sud je naveo da je rješenjem od 15. februara 2006. godine prekinuo parnični postupak do izbora apelantovog zakonskog zastupnika i upisa u sudski registar ovlaštenog lica za zastupanje. S obzirom na to da je sud rješenjem odbio tužiočev prijedlog za nastavak postupka, koje je potvrdio Kantonalni sud, tužilac je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je odlukom u predmetu broj AP-5050/15, donesenom 13. marta 2018. godine, utvrdio povredu tužiočevog prava na pristup sudu. Tom odlukom je naloženo Općinskom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu koji se odnosi na promjenu lica ovlaštenog za apelantovo zastupanje. Nakon što su se stekli uvjeti za nastavak parničnog postupka, sud je na tužiočev prijedlog 23. maja 2018. godine nastavio postupak.

4. Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je tužilac u utuženom periodu bio apelantov zaposlenik, kao i da mu je apelant isplaćivao plaće u iznosima koji su manji od iznosa propisanih Pravilnikom o plaćama. Sud je naveo da apelant nije dokazao svoje navode da tužilac u utuženom periodu nije radio, odnosno da je bio upućen na čekanje. Također, sud je ukazao na odredbe čl. 68. i

69. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojima je propisan način utvrđivanja plaća, odnosno način utvrđivanja najniže plaće, kao i uvjeti i načini njenog usklađivanja. U vezi s tim, ukazao je na odredbu člana 49. Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektiranja u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) kojom je, kao i važećim Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu OKU), na isti način propisan obračun osnovne plaće. Visina naknade je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru budući da je sačinjen prema pravilima struke. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi člana 386. stav 1. i člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 494513 19 Rsž 2 od 16. novembra 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primijenjenog materijalnog prava. Sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, vještak imao potrebnu dokumentaciju za izradu svog nalaza i mišljenja. Također, ocijenjeni su neosnovanim žalbeni navodi da je sud bio dužan obrazložiti zbog čega se na obračun tužiočevih plaća trebaju primijeniti odredbe GKU-a, s obzirom na to da ta činjenica nije bila sporna tokom prvostepenog postupka. U vezi s tim, sud je naveo da taj apelantov navod nije posebno ni razmatrao imajući u vidu odredbu člana 207. stav 1. ZPP-a. Nadalje, sud je istakao da ni ostali žalbeni navodi ne dovode u pitanje apelantovu obavezu budući da je apelant u skladu s odredbama GKU-a obavezan tužiocu isplatiti razliku pripadajuće plaće. Na tu obavezu ne utječu ni apelantovi navodi o lošem poslovanju i iskazanim gubicima, iz razloga što apelant tokom postupka nije dokazivao te okolnosti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 494513 22 Rev od 5. maja 2022. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 247. stav 4, u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a.

7. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da tužiocu „ne pripada razlika plate ni po kojem osnovu“, odnosno da u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti odredbe GKU-a. Ističe da su sudovi svoje odluke zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka, kao i da Kantonalni sud nije cijenio sve žalbene navode. Pored toga, apelant ističe da je postupak predugo trajao, da se radi o radnom sporu koji je hitne prirode, te je zatražio naknadu nematerijalne štete i troškova sastavljanja apelacije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

12. U vezi s apelantovim navodima koji se, u suštini, tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a, GKU-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužiočevom tužbenom zahtjevu. S druge strane, apelant nije dokazao svoje tvrdnje da tužilac u utuženom periodu nije radio, odnosno da je bio upućen na čekanje. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari.

14. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da je uzeo u razmatranje period od 23. maja 2018. godine, kada su se stekli uvjeti za nastavak postupka, pa do 16. novembra 2021. godine, kada je donesena konačna odluka u postupku. Pored toga, Ustavni sud je imao u vidu odluku u predmetu AP-5050/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5050/15 od 13. marta 2018. godine, tačka 5, objavljena na www.ustavnisud.ba), donesenu u vrijeme trajanja prekida postupka, kojom je utvrdio povredu tužiočevog prava na pristup sudu. Iz navedene odluke, kao i odluke na koju se Ustavni sud pozvao u obrazloženju (AP-177/12) proizlazi apelantova odgovornost za prekid postupka koja se ogleda u tome da nije blagovremeno okončao postupak revizije prethodno izvršene vlasničke transformacije, odnosno upis promjene lica ovlaštenog za zastupanje. Cijeneći dužinu postupka u skladu sa standardima prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da se radilo o relativno složenom predmetu u kojem su tužiočeva potraživanja utvrđena na osnovu vještačenja. Također, Ustavni sud zapaža da je postupak na dvije sudske instance, računajući nakon stjecanja uvjeta za nastavak postupka, okončan u roku od tri godine i šest mjeseci, što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka u konkretnom slučaju ne prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

15. Također, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete i troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema Pravilima Ustavnog suda može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje niti prava na imovinu, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Također, Ustavni sud napominje da prema Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-782/22 (Projektantski zavod „Traser“… | Sudska praksa | Aktio