Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1030/22 (I. K.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1030/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger, sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1030/22, rješavajući apelaciju Igora Klisare, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Klisare podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 084188 19 Rev od 14. marta 2019. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Igor Klisara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Milan Đević, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 65 0 P 084188 19 Rev od 14. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 084188 18 Gž 3 od 28. septembra 2018. godine

2. Apelant je 7. aprila 2009. godine podnio tužbu protiv Hypo Alpe Adria Leasinga odnosno njegovog pravnog sljednika „Heta“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne štete nastale na putničkom automobilu (u daljnjem tekstu: sporni automobil) po osnovu police kasko-osiguranja kojom je sporni automobil bio osiguran na osnovu ugovora o finansijskom leasingu koji su parnične stranke sklopile 1. novembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor).

3. Nakon što je Kantonalni sud dva puta ukinuo prvostepenu presudu, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 084188 17 P 3 od 22. novembra 2017. godine obavezao pravnog sljednika tuženog da apelantu isplati iznos od 63.632,02 KM na ime naknade materijalne štete, zajedno s kamatama i troškovima parničnog postupka. Istom presudom sud je odbio kompenzacioni prigovor tuženog. Sud je obrazložio da je tuženi po osnovu spornog ugovora apelantu isporučio sporni automobil po cijeni od 139.999,99 KM. Navedeno je da sporni automobil potpuno oštećen u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 17. decembra 2008. godine. Navedeno je da sporni automobil bio osiguran policom potpunog kasko-osiguranja, te da je osiguravajuće društvo (Euroherc osiguranje) nakon saobraćajne nezgode apelantu ponudilo iznos od 37.000,00 KM, koji je apelant odbio. U vezi s raskidom spornog ugovora zbog neispunjenja apelantovih obaveza obrazloženo je da je apelant posljednju ratu iz spornog ugovora uplatio 27. oktobra 2008. godine, a da je tuženi propustio da apelanta pismeno obavijesti o raskidu spornog ugovora, zbog čega ugovor nije raskinut. Sud je na osnovu utvrđenih činjenica obrazložio da je nastupio osigurani slučaj iz spornog ugovora te da je tuženi dužan da naknadi materijalnu štetu.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 084188 18 Gž 3 od 28. septembra 2018. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov zahtjev da mu tuženi isplati naknadu štete i troškove postupka, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Sud je izvršio uvid u sadržaj spornog ugovora, te je obrazložio da su parnične stranke bile u obligacionom odnosu i da su u tom odnosu bile dužne ispuniti svoje obaveze, kako je to propisano članom 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je da je apelant s uspjehom mogao postaviti zahtjev za naknadu štete da je prethodno ispunio obavezu koja se odnosila na uplatu ugovorenih mjesečnih rata. Obrazloženo je da apelant svoju obavezu iz spornog ugovora nije ispunio prije nastanka osiguranog slučaja (17. decembar 2008. godine) jer nije uplatio ugovorene rate za novembar i decembar 2008. godine. U takvim okolnostima sud je obrazložio da apelant nije dokazao osnov na naknadu štete.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 084188 19 Rev od 14. marta 2019. godine (koju je apelant primio 18. januara 2022. godine) odbio apelantovu reviziju. U vezi s prigovorom o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Vrhovni sud je naveo da je neosnovan. Sud je obrazložio da je apelant bio u ugovornom odnosu s tuženim po osnovu spornog ugovora kojim su stranke saglasnom izjavom volja uredile međusobne odnose, uključujući i uvjete za naplatu štete u slučaju nastupanja osiguranog slučaja na predmetu leasinga. Navedeno je da je iz činjeničnog utvrđenja proizašlo da apelant nije bio osiguranik po polici kasko-osiguranja već samo ugovarač osiguranja u korist tuženog. Shodno tome, obrazloženo je da se apelant nije ni mogao koristiti pravom iz člana 905. ZOO-a (koji se tiče osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče) u vezi sa članom 897. ZOO-a (koji govori o obavezama ugovarača i zajednice osiguranja) saglasno spornom ugovoru. Nadalje, obrazloženo je da apelant nije mogao ni od osiguravajućeg društva zahtijevati naplatu štete jer nije vlasnik spornog automobila jer je imao dugoročan zakup na predmetu leasinga. Navedeno je da su upravo iz navedenih razloga parnične stranke ugovorile uvjete za naknadu štete ukoliko nastupi osigurani slučaj, koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni jer apelant nije uredno izmirivao ugovorene obaveze. Vrhovni sud je naveo da dužnost ispunjenja obaveza ne bi bila djelotvorna kada povreda te dužnosti ne bi bila popraćena odgovarajućom sankcijom. Navedeno je da povreda dužnosti ispunjenja obaveze proizlazi iz člana 9. stav 3. spornog ugovora. Stoga, kako je naveo Vrhovni sud, nedavanjem saglasnosti apelantu da naplati iznos štete iz osnova neuspjelog osiguranog slučaja na predmetu leasinga tuženi nije povrijedio odredbe spornog ugovora. Upravo iz tog razloga, kako je naveo Vrhovni sud, nije ni moglo doći do primjene odredbi o prouzrokovanoj šteti. Obrazloženo je odbijanjem tuženog da apelantu da saglasnost da naplati štetu od osiguravajućeg društva tuženi nije otežao položaj u ispunjenju spornog ugovora. U vezi s tim, obrazloženo je da su parnične stranke saglasnom izjavom volja ugovorile da će u slučaju nastanka osiguranog slučaja na predmetu leasinga iznos naknade štete upotrijebiti za podmirivanje dospjelog duga iz ugovora.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su Vrhovni sud i Kantonalni sud odlučivali van postavljenog tužbenog zahtjeva jer su sudovi zanemarili da je apelant tražio isplatu naknade štete. Sudovi su isključivo tumačili odredbe spornog ugovora te su na osnovu neispunjenja ugovornih obaveza došli do zaključka da je tužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu su sudovi propustili da tužbeni zahtjev sagledaju u svjetlu Zakona o leasingu, ZOO-a odnosno Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da su stavovi sudova kontradiktorni jer se istovremeno tvrdi da je ugovor raskinut i da je apelant bio u obavezi da postupa po ugovoru. Apelant smatra da su osporene odluke suprotne spornom ugovoru i zakonima na koje se pozvao, te da su odbijanjem tužbenog zahtjeva sudovi dozvolili neosnovano bogaćenje jednoj ugovornoj strani na apelantovu štetu.

7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

11. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud iz obrazloženja Vrhovnog suda ne zapaža ništa što bi opravdalo te navode. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno naveo da nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete, koje su parnične stranke saglasno dogovorile spornim ugovorom. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud do takvog zaključka došao tumačenjem odredbi spornog ugovora, pri čemu je uzeo u obzir da apelant nije izmirivao ugovorne obaveze. U vezi s navodima da sudovi nisu primijenili odredbe propisa za koje apelant smatra da ih je trebalo primijeniti, Ustavni sud podsjeća da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u tom smislu. Pri tome, ništa ne ukazuje da je apelant u parničnom postupku bio spriječen da učestvuje u skladu s procesnim pravilima. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1030/22 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio