Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-756/24 (R. P.)
Odluka donesena 19. 09. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Vanredni pravni lijekovi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-756/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-756/24 , rješavajući apelaciju Radislave Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radislave Popović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 030454 22 Uvp od 8. decembra 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radislava Popović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 22. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 030454 22 Uvp od 8. decembra 2023. godine. Također, apelantica je tražila od Ustavnog suda da donese i privremenu mjeru kojom će se „zabraniti rad elektroenergetskog objekta – trafostanice izgrađenog na zemljištu koje je apelanticina svojina sve do konačnog okončanja parničnog postupka koji je pokrenut pred Osnovnim sudom u Gradiški, a zbog uklanjanja istog objekta, a koji predmet se vodi pod brojem 72 0 P 107114 23 P“.
2. Rješenjem gradonačelnika Grada Gradiška (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 04-
361-74/21 od 26. jula 2021. godine odbijen je apelanticin zahtjev za proglašavanje ništavim rješenja o urbanističkoj saglasnosti od 11. marta 1987. godine i rješenja o odobrenju za građenje od 15. aprila 1987. godine Općinske komisije za privredne i društvene djelatnosti Općine Bosanska Gradiška (u daljnjem tekstu: sporna rješenja). Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 15.03-361-553/21 od 29. septembra 2021. godine odbijena je apelanticina žalba.
3. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 030454 21 U od 26. jula 2022. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa. Okružni sud je u obrazloženju istakao da je apelantica podnijela zahtjev 16. jula 2021. godine jer je spornim rješenjima na njenoj parceli data građevinska dozvola i urbanistička saglasnost „Elektrokrajini“ za izgradnju trafostanice, iako su se ta rješenja, u vrijeme njihovog izdavanja, mogla izdati samo vlasniku nekretnine. Zbog toga, apelantica smatra da su sporna rješenja donesena u suprotnosti sa zakonskim aktima koji su bili na snazi 1987. godine, kada je ona bila na privremenom radu u Njemačkoj. Okružni sud je istakao da je prvostepenim rješenjem apelanticin zahtjev odbijen kao neosnovan jer nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 252. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), tj. Zakonom o uređenju prostora i građenju nijedna navedena nepravilnost nije taksativno navedena kao razlog za proglašavanje rješenja ništavim u smislu člana 252. stav 1. tačka 5. ZOUP-a.
4. Okružni sud je istakao da drugostepeni organ u osporenom aktu nije osporavao apelanticine navode da su sporna rješenja donesena bez dokaza o riješenim imovinskopravnim odnosima i da su u suprotnosti s tadašnjim zakonskim aktima. Međutim, kako je obrazloženo, drugostepeni organ je istakao da navedene nepravilnosti ne mogu biti razlog za proglašavanje rješenja ništavim jer nijednom zakonskom odredbom nije izričito propisano da te nepravilnosti predstavljaju razlog ništavosti. Navedeni nedostatak je očita povreda materijalnog propisa, koja je razlog za ukidanje konačnog rješenja po pravu nadzora, ali samo u okviru zakonskog roka od jedne godine od dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom postupku, kako je to propisano relevantnim odredbama kako sadašnjeg tako i ranijeg ZOUP-a, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja spornih rješenja. Okružni sud je ukazao da iz odredbe člana 252. stav 1. tačka 5. ZOUP-a proizlazi da se ništavim proglašava rješenje koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Okružni sud je istakao da je apelantica zakonitost spornih rješenja mogla ispitivati u zakonom propisanom postupku, u vrijeme kada su donesena ili po saznanju koje je morala imati, bez obzira na to što su objekti izgrađeni kada je bila na radu u Njemačkoj jer je na njenom zemljištu izgrađena trafostanica. Naime, apelanticini navodi su svakako bili razlog da ona gradnju i sporna rješenja osporava drugim postupcima s obzirom na to da joj, kako kaže, nije bilo dato da učestvuje u tom upravnom postupku, ali se ta okolnost ne može smatrati razlogom ništavosti.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 030454 22 Uvp od 8. decembra 2023. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju konstatirao da je na odredbi člana 252. stav 1. tačka 5. ZOUP-a zasnovan apelanticin prijedlog za proglašavanje ništavim spornih rješenja. Međutim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju sporna rješenja ne sadrže nepravilnost koja je po nekoj izričitoj odredbi zakona predviđena kao razlog ništavosti, to nije bio ispunjen uvjet iz odredbe člana 252. stav 1. tačka 5. ZOUP-a. Naime, razlozi zbog kojih apelantica traži proglašavanje ništavim spornih rješenja (jer su doneseni bez dokaza o pravu svojine ili pravu korištenja na apelanticinom zemljištu i jer apelantici nije omogućeno da učestvuje u postupku koji je prethodio donošenju spornih rješenja) nisu izričito propisani kao nepravilnosti ni prema odredbama Zakona o uređenju prostora koji je bio na snazi u vrijeme donošenja navedenih rješenja, a ni po sadašnjim propisima kojima se reguliraju navedena pitanja.
6. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da smatra da su odluke sudova u tom predmetu donesene proizvoljno i arbitrarno, odnosno da su sudovi proizvoljno primijenili zakonske propise, a sve na njenu štetu. Osim toga, apelantica je istakla da sudovi nisu poštovali ni njeno pravo na imovinu. Vezano za privremenu mjeru, apelantica je predložila da je Ustavni sud donese jer izgrađeni elektroenergetski objekt proizvodi konstantnu buku i zračenje u neposrednoj blizini njene kuće.
Relevantni propisi
7. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07
– ispravka, 50/10 i 66/18)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Poništavanje i ukidanje po pravu nadzora
Član 248.
Rešenje koje je konačno u upravnom postupku organ će poništiti po pravu nadzora:
1) ako je rešenje doneo stvarno nadležni organ, a nije reč o slučaju predviđenom u članu 252. tačka 1. ovog zakona;
2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravosnažno rešenje kojim je ta upravna stvar drukčije rešena; 3) ako je rešenje doneo jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu;
4) ako je rešenje doneo mesno nenadležni organ;
5) ako je rešenje doneseno kao posledica prinudne, iznude, ucene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje.
Rešenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očigledno povređen materijalni zakon. U upravnim stvarima u kojima učestvuju dve ili više stranaka sa suprotnim interesima rešenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresovanih stranaka.
Član 249. st. 2. i 3.
Organ donosi rešenje o poništenju rešenja po službenoj dužnosti, po zahtevu stranke ili javnog tužioca, a rešenje o ukidanju po službenoj dužnosti ili po zahtevu javnog tužioca.
Rešenje se može poništiti na osnovu člana 248. stav 1. tač. 1, 2. i 3. ovog zakona u roku od pet godina, a na osnovu tačke 4. stav 1. tog člana u roku od jedne godine od dana kad je rešenje postalo konačno u upravnom postupku. Rešenje se može ukinuti na osnovu stava 2. člana 248. ovog zakona u roku od jedne godine od dana kad je rešenje postalo konačno u upravnom postupku.
Oglašavanje rešenja ništavim
Član 252.
Ništavim se oglašava rešenje:
1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopšte ne može rešavati u upravnom postupku;
2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko delo kažnjivo po krivičnom zakonu;
3) čije izvršenje nije moguće;
4) koje je doneo organ bez prethodnog zahteva stranke, a na koje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala;
5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Član 253.
Rešenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti, po predlogu stranke ili javnog tužioca. Rešenje se može oglasiti ništavim u celini ili delimično.
Rešenje oglašava ništavim organ koji ga je doneo ili drugostepeni organ a ako drugostepenog organa nema - organ koji je zakonom ovlašćen da vrši nadzor nad radom organa koji je doneo rešenje.
Protiv rešenja kojim se neko rešenje oglašava ništavim ili se odbija predlog stranke ili javnog tužioca za oglašavanje rešenja ništavim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rešava po žalbi, protiv takvog rešenja se može pokrenuti upravni spor.
8. Zakon o opštem upravnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ“ broj 47/86 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 16/92 i 33/95)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Poništavanje i ukidanje po pravu nadzora
Član 263. st. 1. i 2. (1) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni će organ poništiti po pravu nadzora:
1) ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ, a nije riječ o slučaju predviđenom u članu 267. tačka 1. ovog zakona;
2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravnosnažno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena;
3) ako je rješenje donio jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu zasnovanom na zakonu;
4) ako je rješenje donio mjesno nenadležan organ;
5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prinude, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje. (2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon. U stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresovanih stranaka.
Član 264. st. 2. i 3. (2) Nadležan organ donosi rješenje o poništenju rješenja po službenoj dužnosti, na zahtjev stranke, javnog tužioca ili društvenog pravobranioca samoupravljanja, a rješenje o ukidanju po službenoj dužnosti ili na zahtjev javnog tužioca ili društvenog pravobranioca samoupravljanja. (3) Rješenje o poništenju na osnovu tač. 1, 2. i 3. stava 1. člana 263. ovog zakona može se donijeti u roku od pet godina, a na osnovu tačke 4. stav 1. tog člana
- u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku. Rješenje o ukidanju na osnovu stava 2. člana 263. ovog zakona može se donijeti u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Apelantica, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organi uprave, kao i redovni sudovi, u svojim odlukama dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju predmet preispitivanja nije postupak u kojem su donesena sporna rješenja iz 1987. godine, nego konkretni postupak u kojem se samo odlučivalo da li su, shodno relevantnim zakonskim propisima, sporna rješenja ništava ili ne. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim odlukama jasno obrazložili zašto su zaključili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 252. ZOUP-a za proglašenje tih rješenja ništavim. Ustavni sud zapaža i da su sudovi jasno obrazložili da navodi koje apelantica ističe kao razloge ništavosti u suštini predstavljaju razlog za ukidanje konačnog rješenja po pravu nadzora, koji se mogu istaći u zakonskom roku (kako prema važećem ZOUP-u tako i prema ZOUP-u koji je bio na snazi u vrijeme donošenja tih rješenja) od jedne godine od dana kad je rešenje postalo konačno u upravnom postupku (vidi tačku 3. ove odluke). Dakle, apelantica je mogla navode da su sporna rješenja donesena bez dokaza o pravu svojine ili pravu korištenja na njenom zemljištu kao i ostale svoje navode isticati u roku od jedne godine od konačnosti tih rješenja. To očigledno nije učinila imajući u vidu da su sporna rješenja donesena 1987. godine, a da je konkretni zahtjev apelantica podnijela tek 2021. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica samo paušalno navodi da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili zakonske propise bez ikakvog obrazloženja koje su to odredbe i zašto su ih proizvoljno primijenili. Imajući u vidu navedeno, pogotovo sadržaj odredbi člana 252. ZOUP-a, kao i činjenicu da apelantica uopće ne obrazlaže koji je to uvjet iz navedene odredbe ispunjen da bi sporna rješenja bila ništava, Ustavni sud ne može zaključiti da je obrazloženje u odlukama redovnih sudova očigledno nerazumno.
13. Također, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić