Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3114/22 (PREMIER WORLD SPORT d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Komunalna taksa
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Miješanje u imovinu
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3114/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3114/22, rješavajući apelacije PREMIER WORLD SPORT d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio PREMIER WORLD SPORT d.o.o. Čitluk protiv presudā Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 03 0 U 019785 21 Uvp od 19. maja 2022. godine, 03 0 U 018985 20 Uvp od 22. septembra 2022. godine, 03 0 U 018984 20 Uvp od 10. novembra 2022. godine i 03 0 U 019787 20 Uvp od 29. septembra 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio PREMIER WORLD SPORT d.o.o. Čitluk protiv presudā Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 03 0 U 019785 21 Uvp od 19. maja 2022. godine, 03 0 U 018985 20 Uvp od 22. septembra 2022. godine, 03 0 U 018984 20 Uvp od 10. novembra 2022. godine i 03 0 U 019787 20 Uvp od 29. septembra 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3114/22

1. PREMIER WORLD SPORT d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Luka Božić, advokati iz Čitluka, podnio je 5. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 019785 21 Uvp od 19. maja 2022. godine.

AP-214/23

2. Apelant, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Luka Božić, advokati iz Čitluka, podnio je 13. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 018985 20 Uvp od 22. septembra 2022. godine.

AP-391/23

3. Apelant, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Luka Božić, advokati iz Čitluka, podnio je 20. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 018984 20 Uvp od 10. novembra 2022. godine.

AP-392/23

4. Apelant, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Luka Božić, advokati iz Čitluka, podnio je 20. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 019787 20 Uvp od 29. septembra 2022. godine.

Spajanje predmeta

5. Budući da se apelacijama pokreće isto činjenično i pravno pitanje, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP-3114/22, AP-214/23, AP-391/23 i AP-392/23 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3114/22. Činjenice

6. Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine - Kantonalni porezni ured Tuzla - Porezna ispostava Sapna (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava) dostavila je apelantu obavijesti tokom 2017. i 2018. godine. Navedenim obavijestima je konstatovano da apelant u propisanom roku nije podnio prijave komunalne takse na istaknutu firmu za 2017. i 2018. godinu, za određena uplatna mjesta na području Općine Sapna. Apelant je obaviješten da će Porezna ispostava podnijeti navedene prijave u njegovo ime, ukoliko apelant to ne učini u određenom roku ili ukoliko ne uloži prigovor.

7. Apelant u ostavljenom roku nije postupio po navedenim obavijestima, odnosno uložio je prigovore na obavijesti, koje Porezna ispostava nije uvažila. Porezna ispostava je u apelantovo ime podnijela prijave komunalne takse u određenim iznosima, utvrđenim u skladu sa relevantnim odredbama Odluke o komunalnim taksama („Službeni glasnik Općine Sapna“, broj 2/17, u daljnjem tekstu: Odluka) i Tarife sadržane Odluci.

8. Rješenjima Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donesenim u toku 2019. godine odbijene su, kao neosnovane, apelantove žalbe izjavljene protiv navedenih prijava.

9. Presudama Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donesenim u toku 2020. godine uvažene su apelantove tužbe podnesene protiv navedenih rješenja Ministarstva. U obrazloženjima Kantonalni sud je istakao da nije bilo valjanog zakonskog osnova za regulisanje takse na način propisan u Tarifi Odluke, odnosno za donošenje poreznih prijava na osnovu Odluke. Dalje je istakao da je Odluka u suprotnosti sa odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem dijelu: Evropska konvencija), te ustavima Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, i da je, kao takva, neprimjenjiva.

10. Osporenim presudama Vrhovnog suda usvojeni su zahtjevi Federalnog pravobranilaštva za vanredno preispitivanje navedenih presuda Kantonalnog suda, te su te presude preinačene i apelantove tužbe odbijene. U obrazloženjima presuda, Vrhovni sud je ukazao da su odluke upravnih organa donesene na osnovu Odluke i Tarife sadržane u Odluci, koja je bila na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, a za koju Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) nije utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje je naveo da je pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti određenih odredaba zakona ili drugih propisa pred Ustavnim sudom FBiH diskreciono pravo suda (ili drugog ovlaštenog lica), u skladu sa članom IV C.11. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, istakao je da sud ni bilo koji drugi organ ne smiju sami cijeniti ustavnost pojedinih propisa, kao što je to učinio Kantonalni sud cijeneći ustavnost odredaba Odluke, što je izvan okvira njegovih nadležnosti. Sud je naveo da upravni organi i sudovi moraju primjenjivati propise koji su bili na snazi u vrijeme odlučivanja. Osim toga, sud je ukazao da je i u skladu sa odredbama Zakona o poreznoj upravi FBiH i Pravilnika o postupku podnošenja poreznih prijava, Porezna ispostava bila ovlaštena da u apelantovo ime podnese prijave za razrez komunalne takse na istaknutu firmu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.

11. U svim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, u predmetu AP-3114/22 apelant se pozvao i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupaka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da je Kantonalni sud izvan okvira svojih nadležnosti cijenio ustavnost odredaba Odluke, jer ona nije stavljena van snage niti je pokrenut postupak za ocjenu njene ustavnosti. Apelant smatra da je Odluka propis koji je neustavan i diskriminirajući, jer se pojedini takseni obveznici stavljaju u povoljniji položaj od drugih na temelju djelatnosti koju obavljaju. U prilog svojim tvrdnjama dostavio je presude Ustavnog suda FBiH br. U-79/14, U-29/08, U-36/15, U 15/17, U-5/20 i U-8/20. Osim toga, apelant u svim apelacijama ukazuje da samo stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, u smislu odredbe člana 41. Zakona o upravnim sporovima, te smatra da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen od strane neovlaštenog lica.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

14. Apelant se u predmetu AP-3114/22 pozvao na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant u svim predmetima ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 41. Zakona o upravnim sporovima, pri čemu tvrdi da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen od strane neovlaštenog lica. U odnosu na te navode, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Vrhovni sud svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama propisa koji su važili u vrijeme donošenja tih odluka. Iz navedenog proizlazi da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. S druge strane, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju primijenjena Odluka koja je neustavna i pri tome se poziva na presude Ustavnog suda FBiH br. U-79/14, U-29/08, U-36/15, U 15/17, U-5/20 i U-8/20. Međutim, tim presudama utvrđeno je da nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine određene odredbe, odnosno određeni dijelovi odluka kojim je regulisano pitanje komunalnih taksi u drugim općinama (Banovići, Gračanica, Odžak, Bugojno, Kakanj, Doboj Jug), tako da navedeno nije relevantno u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju discipline i procedure za naplatu komunalnih taksi, propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju.

17. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnim postupcima, koji su prethodili sporovima u kojima su donesene osporene odluke, apelant obavezan da plati utvrđenu obavezu, tj. komunalnu taksu. Međutim, apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakve odluke predstavljale neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno preveliki teret za njega, već je nezadovoljan načinom na koji je sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnim postupcima je utvrđeno da je apelant dužan platiti utvrđenu obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao pitanje naplate takse na istaknutu firmu na osnovu općinskih odluka o komunalnim taksama, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na imovinu (vidi, npr. odluke o dopustivosti br. AP-2657/22 od 23. marta 2023. godine i AP-3659/18 od 6. decembra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

18. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se bavio pitanjem naplaćivanja taksi za istaknutu firmu u odluci broj U-11/23 od 18. januara 2024. godine. Ustavni sud je u toj odluci utvrdio da član 3. stav 1. tačka 4. i stav 2. te član 12. Zakona o komunalnim taksama („Službeni list SRBiH”, br. 21/77, 35/88 i 26/89) nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u obrazloženju te odluke, između ostalog, ukazao da sporne odredbe daju veoma široko diskreciono ovlaštenje općinskim, gradskim i kantonalnim vlastima za njihovu ovakvu razradu kroz akte niže pravne snage, a da se za to ne mogu utvrditi prihvatljivi razlozi . Ustavni sud je zaključio da ne može utvrditi da postoje razumni i relevantni razlozi zbog kojih bi se moglo zaključiti da je miješanje u pravo na imovinu naplaćivanjem spornih taksi opravdano javnim interesom, odnosno da su sporne odredbe proporcionalne cilju koji se želi postići (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-11/23 od 18. januara 2024. godine, tačka 40., dostupna na www.ustavnisudbih.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da navedena odluka ne može uticati na drugačije rješenje u konkretnom slučaju, jer u konkretnom slučaju nisu primijenjene osporene odredbe Zakona o komunalnim taksama, nego Odluka. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj U-11/23 Ustavni sud imao u vidu odluke br. AP-2657/22 i AP-3659/18 (vidi prethodnu tačku ove odluke), ali da je ukazao da je naplata taksi na istaknutu firmu u tim predmetima vršena na osnovu općinskih odluka o komunalnim taksama, čija ustavnost nije bila predmet ispitivanja (idem, odluka U-11/23, tačka 28.). Osim toga, imajući u vidu datum donošenja odluke broj U-11/23 (18. januar 2024. godine) i datum donošenja osporenih presuda u konkretnom slučaju (od 19. maja do 10. novembra 2022. godine) Ustavni sud smatra da stavovi iz navedene odluke Ustavnog suda ne mogu uticati na odluku Ustavnog suda u konkretnom slučaju.

19. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Ostala prava

20. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupcima diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3114/22 (PREMIER WORLD SPORT d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio