Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-908/22 (M.V.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nenadležnost za odlučivanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Otpremnina
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-908/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-908/22, rješavajući apelaciju M. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 456927 17 Rsž od 22. decembra 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 456927 17 Rsž od 22. decembra 2021. godine u odnosu na navode o kršenju člana 4. Konvencije broj 98 o pravima radnika na organiziranje i na kolektivno pregovaranje zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. M. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Visokog, koju zastupa Admir Spahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 456927 17 Rsž od 22. decembra 2021. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelantica je 20. marta 2024. godine dostavila traženu dokumentaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 456927 14 Rs od 4. oktobra 2016. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu i da se naloži tuženom „Prevent Sarajevo“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici uspostavi radnopravni status na drugom radnom mjestu. Odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu preciziranih iznosa na ime duga nastalog neizmirenjem obaveza iz radnog odnosa – razlike isplaćene i pripadajuće plaće za period od 1. januara 2010. godine do 31. jula 2011. godine, razlike isplaćene i pripadajuće naknade za topli obrok i naknadu nematerijalne štete zbog nezakonitog otkaza, te uplaćivanje pripadajućih doprinosa, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Naloženo je tuženom da apelantici isplati precizirane iznose na ime razlike isplaćene i pripadajuće plaće u periodu od 1. augusta 2011. godine do 4. jula 2014. godine sa zakonskom zateznom kamatom te da joj uplati pripadajuće doprinose za isti period. Primljeno je na znanje apelanticino povlačenje ostalog tužbenog zahtjeva i povlačenje protivtužbenog zahtjeva tuženog. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica bila zaposlenica tuženog s promijenjenom radnom sposobnošću – invalid II kategorije, te da je tuženi 15. maja 2014. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantici zbog ekonomskih i organizacionih razloga. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su kod tuženog postojali ekonomski i organizacioni razlozi u momentu otkazivanja ugovora o radu apelantici. Dalje je naveo da se, s obzirom na kapacitet i ekonomsko stanje tuženog, nije moglo osnovano očekivati da tuženi apelanticu obrazuje ili osposobi za rad na drugim poslovima. U vezi s tim, istaknuto je da je tuženi izgubio poslovnu liniju proizvodnje te planirao ukidanje radnih mjesta, što je rezultiralo ukidanjem proizvodnih procesa i apelanticinog radnog mjesta. Također je istaknuto da je tuženi dokazao opravdanost organizacionih razloga za otkaz budući da tuženi ima pravo da organizira poslovanje na način koji je prihvatljiv za njega. Ukazano je i da tuženi nije napravio formalne propuste jer je pravilno proveo proceduru i dobio saglasnost vijeća zaposlenika za apelanticin otkaz. Također je ukazao da je apelanticinim ugovorom o radu ugovoren redovni otkazni rok od 30 dana, pa su neosnovani apelanticini navodi da otkazni rok nije mogao biti kraći od šest mjeseci. Stoga je Općinski sud zaključio da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti odluke i uspostavu radnopravnog statusa. Slijedom navedenog zaključka, sud je odbio i apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim, ukazano je da se radi o zakonitom otkazu i da nije utvrđeno da je tuženi donio odluku o otkazu zlonamjerno i šikanozno s ciljem povrede apelanticine ličnosti, ugleda i časti. Općinski sud je ocijenio neosnovanim i apelanticin zahtjev za isplatu toplog obroka u skladu sa članom 51. Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost tekstilne, kožarsko-prerađivačke i gumarske industrije (u daljnjem tekstu: GKU) i odredbama pravilnika o radu tuženog jer je kod tuženog postojala organizirana ishrana. Također je zaključio da je djelimično osnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanje razlike isplaćenih i pripadajućih plaća i uplate doprinosa. U vezi s tim, obrazloženo je da je tužba podnesena 9. septembra 2014. godine, pa su, u smislu člana 106. ZOR-a, zastarjela potraživanja koja se odnose na period do 9. septembra 2011. godine. Dalje je obrazloženo da je neosnovano apelanticino pozivanje na blagovremenost tužbe u smislu zaštite prava iz radnog odnosa jer se radi o isplati novčanih potraživanja. U pogledu potraživanja razlike plaća i doprinosa nakon tog datuma, Općinski sud je zaključio da ona nisu zastarjela i dosudio ih apelantici u skladu s odredbama GKU-a.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 456927 17 Rsž od 22. decembra 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da je prvostepeni sud povrijedio član 209. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer nije prihvatio apelanticin prijedlog s glavne rasprave da se kao dokaz provede obavještenje tuženog objavljeno na oglasnoj tabli Biroa za zapošljavanje (u daljem tekstu: sporno obavještenje). U vezi s tim, ukazano je da se radilo o lošoj kopiji fotografije obavještenja i da se nije mogao utvrditi njegov datum. Dalje je ukazano da se radilo o pozivu za obuku šivenja kod tuženog, a da je predložen kao dokaz na okolnost da tuženi traži profil radnika kao što je apelantica, bez pozivanja bivših radnika. Stoga je Kantonalni sud zaključio da navedeni dokaz nije vjerodostojan niti relevantan za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio preinaku tužbenog zahtjeva isticanjem zahtjeva za otpremninu. U vezi s tim, ukazano je da je navedeni zahtjev istaknut tek na glavnoj raspravi, da se tuženi protivio i da bi to dovelo do odugovlačenja postupka. Osim toga, obrazložio je da okolnost da su saglasnost vijeća zaposlenika za apelanticin otkaz potpisala dva, a ne tri člana ne utječe na zaključak da je tuženi pravilno proveo proceduru i dobio saglasnost vijeća zaposlenika. Istaknuto je da ZOR-om i Zakonom o vijeću zaposlenika nije propisano da prethodnu saglasnost moraju potpisati svi članovi vijeća. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev za naknadu nematerijalne štete i zahtjev za uplatu doprinosa. U vezi s uplatom doprinosa, obrazloženo je da je dio potraživanja za isplatu razlike između isplaćenih i pripadajućih plaća neosnovan zbog zastare, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjev za uplatu doprinosa na navedeni dio novčanih potraživanja. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica uspjela s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom člana 386. stav 2. ZPP-a odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
5. Apelantica navodi da su joj osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te član 4. Konvencije broj 98 o pravima radnika na organiziranje i na kolektivno pregovaranje. Tvrdi da je sud napravio niz procesnih propusta. U vezi s tim, ukazuje da sud nije dozvolio provođenje spornog obavještenja kao dokaz, nije omogućio tuženom da izvede dokaze mimo zakonskog roka, odbio je da raspravlja po zahtjevu za otpremninu, donio je presudu tri mjeseca nakon glavne rasprave itd. Također smatra da su sudovi proizvoljno cijenili dokaze te ukazuje da tuženi nijednim aktom nije dokazao ekonomske, tehničke ili organizacijske razloge za apelanticin otkaz. Budući da tuženi nije dokazao navedeno u skladu sa članom 88. ZOR-a, smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica smatra da tuženi nije mogao ostaviti otkazni rok od 30 dana, već je imala pravo na otkazni rok koji ne može biti kraći od šest mjeseci, u skladu sa članom 53. GKU-a, pa je i u tom dijelu sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Također tvrdi da je sud proizvoljno primijenio odredbe ZOR-a i Zakona o vijeću zaposlenika u dijelu koji se odnosi na zbrinjavanje viška zaposlenika i otkaz ugovora zaštićenim kategorijama. U vezi s tim ukazuje na niz proceduralnih nedostataka u postupku konsultacije s vijećem zaposlenika. Apelantica ističe i da zahtjev za isplatu doprinosa ne zastarijeva, kao i da je sud neosnovano odbio njen zahtjev za naknadu troškova postupka. Traži da se tuženi obaveže da joj nadoknadi troškove sastavljanja apelacije i parničnog postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost u odnosu na navodno kršenje člana 4. Konvencije broj 98 o pravima radnika na organiziranje i na kolektivno pregovaranje
7. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu.
8. Ustavni sud ukazuje da Konvencija broj 98 o pravima radnika na organiziranje i na kolektivno pregovaranje nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine niti u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Stoga Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje o navodnom kršenju člana 4. Konvencije broj 98 o pravima radnika na organiziranje i na kolektivno pregovaranje.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni je sud u ovome dijelu odlučio kao u izreci ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
10. U fazi ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu činjenica koje je utvrdio nižestepeni sud tako i u pogledu primjene prava, tj. odredbi ZOR-a i Zakona o vijeću zaposlenika. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pažljivo cijenili izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te detaljno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da je apelantici zakonito otkazan ugovor o radu. Također zapaža da je Kantonalni sud detaljno razmotrio postupak davanja saglasnosti vijeća zaposlenika za apelanticin otkaz te na razuman i logičan način obrazložio svoje zaključke, koji se ne čine proizvoljnim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da nema ničega iz čega bi proizlazilo da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti proizilazi da je diskriminirana u vezi s uživanjem prava određenih zakonom, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi s apelanticinim traženjem da se tuženi obaveže da joj nadoknadi troškove sastavljanja apelacije i parničnog postupka, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelanticin teret.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman