Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4863/23 (S. T.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Povreda
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Sloboda kretanja
  • Mjere zabrane
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4863/23

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4863/23, rješavajući apelaciju Srećka Trifkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Srećka Trifkovića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu kretanja iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na mjere zabrane putovanja, u smislu člana 126 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, koje su apelantu izrečene Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 028774 23 Kv 62 od 13. oktobra 2023. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Trifkovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 028774 23 Kv 62 od 13. oktobra 2023. godine u vezi s navodom o povredi presumpcije nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Srećko Trifković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. novembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 028774 23 Kv 62 od 13. oktobra 2023. godine i S1 2 K 028774 23 18 K od 19. septembra 2023. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju, koji je radi eventualnog izjašnjenja proslijeđen apelantu. Apelant se nije izjasnio, ali je 18. juna 2024. godine dostavio podnesak o novim činjenicama u postupku.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 028774 18 K od 19. septembra 2023. godine apelantu je u postupku redovne kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane ukinuta mjera zabrane sastajanja s određenim licima. Istovremeno je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjera zabrane prema optuženim, i to prema apelantu mjere zabrane putovanja iz člana 126 stav 2 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) uz oduzimanje putnih isprava, zabranu izdavanja novih putnih isprava i korišćenja lične karte za prelazak granice.

5. Sud BiH je naveo da je protiv apelanta i drugih lica u toku krivični postupak koji je u fazi glavnog pretresa. Iako odbrane optuženih, kako je navedeno u rješenju, nisu osporavale, Sud BiH je najprije ispitao postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim je navedeno da je optužnica potvrđena zbog postojanja osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo organizovanog kriminala u vezi s krivičnim djelom teške krađe, pranja novca i drugih. Sud je prilikom kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja izrečenih mjera najprije ukazao da osnovana sumnja u mjeri u kojoj je postojala prilikom potvrđivanja optužnice nije dovedena u pitanje dokazima koji su do tada izvedeni na glavnom pretresu. Dalje je sud objasnio da je apelantu ukinuo mjeru sastajanja sa svjedokom, koja mu je bila izrečena prethodnim rješenjima, jer je svjedok saslušan.

6. U odnosu na opasnost od ponavljanja krivičnog djela sud je utvrdio da ta opasnost i dalje postoji. Sud je ukazao da se optuženi, uključujući i apelanta, terete za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora preko pet godina i da su ranije osuđivani. Dalje, kako je sud naveo, optuženi se terete za izvršenje krivičnopravnih radnji koje su, kako se to osnovano sumnja, vršili u kontinuitetu kao pripadnici višečlane, dobro organizovane grupe tako što su kao pripadnici grupe preduzeli više krivičnopravnih radnji u periodu od 2011. godine do kraja 2017. godine – teške krađe putničkih motornih vozila, pri čemu su za jednu noć otuđivali više vozila uz upotrebu specijalnih alata za obijanje vozila i stavljanje u pogon, a što upućuje na zaključak da kod optuženih postoji sklonost ka „vršenju zakonom zabranjenih radnji“. Kako je sud naveo u rješenju, u odnosu na pojedine optužene u toku su drugi postupci za istovrsna krivična djela, u kojima su takođe određene mjere zabrane. U odnosu na apelanta Sud BiH je naveo da je jedino moguće primjenom mjere zabrane putovanja ostvariti željene ciljeve – zaštitu cjelokupnog integriteta krivičnog postupka, uz istovremeno obezbjeđivanje balansa prava i sloboda optuženih, u smislu da ih izrečene mjere ne opterećuju u pretjeranoj mjeri, te im je omogućeno zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih potreba na relativno širem području dozvoljenog kretanja. U odnosu na navode optuženih da mjere zabrane traju jako dugo, Sud BiH je naveo da mjere zabrane mogu trajati do okončanja postupka, odnosno do upućivanja na izdržavanje kazne, ako je izrečena kazna zatvora.

7. Sud BiH je takođe naveo da su mjere proporcionalne svrsi i da preko razumne mjere ne ograničavaju optužene u ostvarivanju prava i sloboda, a s druge strane izrečene mjere obezbjeđuju uspješno vođenje krivičnog postupka. Sud je naveo da će i ubuduće voditi računa o proporcionalnosti i neophodnosti održavanja na snazi mjera zabrane, kao što je činio u dotadašnjem toku postupka.

8. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 028774 23 Kv 62 od 13. oktobra 2023. godine odbijene su žalbe optuženih, uključujući i apelanta, i potvrđeno rješenje od 19. septembra 2023. godine. Sud BiH je naveo da su u prvostepenom rješenju potpuno i pravilno utvrđene sve relevantne i odlučne činjenice, te je sud izveo pravilan zaključak o opravdanosti daljnje primjene mjera zabrane prema optuženim, uključujući i apelanta. U odnosu na apelantove prigovore kojima se ukazuje da u pobijanom rješenju nije obrazloženo postojanje osnovane sumnje, drugostepeno vijeće je ponovilo zaključak prvostepenog suda o potvrđenoj optužnici i sprovedenim dokazima koji nisu doveli u pitanje postojanje osnovane sumnje.

9. Žalbene navode da se mjera zabrane putovanja može odrediti samo u slučaju postojanja okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogli pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo, a te okolnosti nisu utvrđene na strani optuženih, vijeće je ocijenilo neosnovanim. Kako je Sud BiH istakao, kada se navedene mjere tumače u kontekstu svrhe mjera zabrane, a posebno kada se one dovedu u vezu s odredbama člana 123 ZKP-a i sudskom praksom, nesporno proizlazi da se mjera zabrane putovanja uspješno primjenjuje kao efikasna mjera i radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, odnosno „obezbjeđenja nesmetanog vođenja krivičnog postupka“, što i jest slučaj u konkretnom predmetu, koje specifične okolnosti su ispravno navedene i cijenjene i u pobijanoj odluci.

10. Dalje je Sud BiH ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda u pogledu postojanja opasnosti da će optuženi ponoviti krivična djela (vidi tačku 6 odluke), a suprotno stanovištu apelantove odbrane ti navodi nisu u suprotnosti s presumpcijom nevinosti. Sud BiH je utvrdio da je pobijana odluka ispravno identifikovala i analizirala sve odlučujuće okolnosti u prilog daljnjoj opravdanosti primjene izrečenih mjera zabrane, te dovela u vezu s relevantnim odredbama procesnog zakona, sve kako bi se na uspješan način otklonile opasnosti od ometanja krivičnog postupka i ponavljanja krivičnog djela od optuženih.

11. Sud BiH je takođe naveo da je neosnovan apelantov navod da je sud u pobijanoj odluci samo paušalno primijenio odredbu člana 123 stav 2 ZKP-a. Iz sadržine pobijanog rješenja, kao i stanja spisa, kako je naveo Sud BiH, nesporno proizlazi da je sud imao u vidu sve utvrđene činjenice i okolnosti na apelantovoj strani, te je njihovom analizom zaključio da se još uvijek nisu stekli zakonski uslovi za ukidanje pojedinih mjera zabrane, a ranije izrečene mjere su ublažavane.

12. Apelant je podneskom od 18. juna 2024. godine obavijestio Ustavni sud da je mjera zabrane putovanja ukinuta rješenjem Suda BiH od 20. maja 2024. godine „isključivo zbog donošenja Odluke broj AP-1539/23“, te da „ostaje pri izjavljenoj apelaciji i predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu prava na koja je apelant ukazao u apelaciji“.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 13 Evropske konvencije i člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda iz apelacije odnosi se na tvrdnju da sud nije utvrdio postojanje osnovane sumnje, odnosno naveo dokaze koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje i nije naveo čime se rukovodio prilikom odlučivanja o postojanju osnovane sumnje. Dalje apelant navodi da se mjera zabrane putovanja, u skladu sa zakonom, može izreći kada postoji opasnost od bjekstva, a sud je utvrdio da takva opasnost ne postoji u odnosu na apelanta. Stoga je ta mjera nezakonita, odnosno izrečena suprotno zakonu. Dalje, apelant ukazuje da je zbog sadržine drugostepenog rješenja odnosno zbog navoda „koje okolnosti osnovano upućuju na zaključak da kod optuženih postoji sklonost ka vršenju zakonom zabranjenih radnji“ došlo do povrede pretpostavke nevinosti. Prema apelantovim navodima, sud je prije presude izveo zaključak o apelantovoj sklonosti ka vršenju krivičnih djela. Apelant navodi da je imao pravo na žalbu, ali da se radilo samo o formalnom a ne suštinskom ispitivanju, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek.

b) Odgovori na apelaciju

14. Sud BiH u odgovoru na apelaciju navodi da je apelacija neosnovana i da je sud naveo jasne i iscrpne razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja rješenja te da nije došlo do povrede apelantovih prava.

15. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelacija neosnovana i da je sud mjeru zabrane izrekao nakon što je uzeo u obzir sve potrebne činjenice i dokaze koji opravdavaju njenu primjenu.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

GLAVA X - Mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka

Odjeljak 1 - Zajedničke odredbe

Član 123.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jemstvo i pritvor. (2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primjeniti, nadležni organ pridržavati će se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. (3) Ove mjere ukinuti će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniti će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uslovi. (4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Odjeljak 4 - Mjere zabrane

Član 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište. (2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 126.b

Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja. (2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora. (3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere. (4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi. (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. (7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branilac može podnijeti žalbu, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav (7) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelant pobija rješenja Suda BiH tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 2 i člana 13 Evropske konvencije.

19. Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje izrečenu mjeru zabrane putovanja iz člana 126 stav 2 ZKP-a uz tvrdnju da je nezakonita jer nisu ispunjeni uslovi predviđeni navedenom zakonskom odredbom. Stoga će Ustavni sud ispitati izrečenu mjeru zabrane u kontekstu garancija iz člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4391/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). a)Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

20. Član II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

21. Član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograniče- njima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

22. Ustavni sud podsjeća da član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, aplikacija broj 28975/05, tačka 64). Ustavni sud napominje da su, u skladu s praksom Evropskog suda, propisani izuzeci od navedenog prava, koji su navedeni u stavu 3 člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja treba da budu u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom“ zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu nego i da se prilikom njihovog izricanja poštuje postupak propisan zakonom.

23. Apelant najprije ukazuje da sud nije ispitao postojanje osnovane sumnje, što je u obavezi prilikom odlučivanja o mjerama zabrane. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je sud jasno ukazao da je nakon potvrđene optužnice postupak u fazi glavnog pretresa i da dokazi koji su do tada izvedeni nisu doveli u pitanje postojanje osnovane sumnje, što je sasvim dovoljno i jasno obrazloženo. Stoga Ustavni sud te apelantove navode smatra neosnovanim.

24. Dalje, apelant ukazuje da nikada sud nije utvrdio opasnost da bi on mogao pobjeći, a izrekao mu je mjeru zabrane putovanja. Prije ispitivanja konkretnog predmeta Ustavni sud ukazuje na noviju praksu u predmetu u kojem je ispitao identične navode (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1539/23 od 21. marta 2024. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenom predmetu apelant je ukazivao da mu je mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine izrečena nezakonito jer tokom postupka nikada nije utvrđeno da postoji opasnost od njegovog bjekstva i da nije bilo osnova da mu se te mjere odrede. Ustavni sud je ukazao da je apelantu prije izricanja tih mjera bio određen pritvor zbog postojanja opasnosti da će boravkom na slobodi uništiti i sakriti dokaze i tragove važne za krivični postupak, odnosno ometati krivični postupak uticajem na saučesnike i svjedoke, u smislu člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a. U tom predmetu Sud BiH je mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine apelantu izrekao uz obrazloženje da će se njima „obezbijediti kontrola apelantovog kretanja u mjeri koja će obezbijediti njegovo prisustvo u postupku“. Pri tome, sud nije utvrdio, ni prilikom određivanja i produženja pritvora, niti prilikom izricanja mjera zabrane, da postoje okolnosti koje ukazuju da bi apelant mogao pobjeći ili otići u inostranstvo. Ustavni sud je zaključio da obrazloženje Suda BiH da će se izrečenim mjerama zabrane obezbijediti kontrola apelantovog kretanja u situaciji kada u odnosu na apelanta nije utvrđena opasnost od bjekstva ne zadovoljava standard „zakonitosti“ koji je neophodan za izricanje tih mjera te je utvrdio povredu apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.

25. Ustavni sud ima razloga da isti zaključak i stav zauzme i u konkretnom predmetu. Naime, nesporno je da nije utvrđena opasnost od bjekstva u odnosu na apelanta, a Sud BiH je mjeru zabrane putovanja opravdao navodeći da je svrha mjere zaštita cjelokupnog integriteta krivičnog postupka, te se ona može postići samo tom mjerom i da su navedene specifične okolnosti u odluci (vidi tač. 6 i 9 odluke). Međutim, Ustavni sud primjećuje da sud nije naveo, odnosno konkretizovao zašto je potrebno apelantu izreći mjeru zabrane putovanja, pogotovo kada na strani apelanta nije utvrđena zakonom tražena okolnost koja ukazuje da bi apelant mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, što je osnovni preduslov propisan zakonom za primjenu te mjere. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da obrazloženje Suda BiH da će se izrečenim mjerama zabrane obezbijediti nesmetano vođenje krivičnog postupka je apstraktno i ne zadovoljava standard „zakonitosti“ koji je neophodan za izricanje tih mjera.

26. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je izrečenim mjerama zabrane putovanja povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta garantovano članom 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

27. Imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja prava na slobodu kretanja, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati navode u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

28. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjera zabrane, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da u situaciji kada utvrdi da je izricanje mjere zabrane rezultiralo povredom prava na slobodu kretanja i prebivališta, te da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda trajanje mjere zabrane izrečene osporenim odlukama isteklo, a u konkretnom slučaju apelant je obavijestio Ustavni sud da mu je ukinuta mjera zabrane, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere zabrane (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).

b) Povreda presumpcije nevinosti

29. Apelant je naveo i povredu prava na presumpciju nevinosti, ukazujući na sadržinu rješenja (vidi tač. 6, 9 i 12 odluke) koja, prema njegovom mišljenju, predstavlja izjavu o apelantovoj krivici. Ustavni sud primjećuje da se radi o dijelu rješenja u kojem je razmotrena opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Prije toga sud je razmotrio postojanje osnovane sumnje, ukazujući na tok i fazu postupka. Stoga, kada se rješenje pročita u cjelini, bez izvlačenja pojedinih dijelova iz konteksta, jasno je da sud nije prejudicirao apelantovu krivicu, već da je polazeći od onoga za šta je apelant optužen, te, kako se osnovano sumnja, načina izvršenja i ranije osuđivanosti, ukazao na opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju presumpcije nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine apelantu izrečene a da prethodno na apelantovoj strani nije utvrđena opasnost od bjekstva.

31. Ustavni sud nalazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije jer sud nije iznosio zaključak o apelantovoj krivici.

32. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4863/23 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio