Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-429/22 (R. O.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-429/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić , na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-429/22, rješavajući apelaciju Radovana Okiljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Okiljevića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 065582 21 Kž od 8. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radovan Okiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa advokat Jovan Čokorilo iz Trebinja, podnio je 1. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 065582 21 Kž od 8. novembra 2021. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 K 065582 20 K od 29. aprila 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Nadležno tužilaštvo je 8. jula 2020. godine optužilo apelanta zbog produženog krivičnog djela prevare u službi iz člana 317. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Nakon potvrđivanja optužnice i nakon što se apelant izjasnio da nije kriv, zakazan je glavni pretres koji je počeo 3. novembra 2020. godine. Nadležno tužilaštvo je 23. februara 2021. godine izvršilo izmjenu činjeničnog opisa optužnice, koja je blagovremeno dostavljena odbrani radi upoznavanja i pripreme.
Osporene presude
3. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 K 065582 20 K od 29. aprila 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim da je na način pobliže opisan u izreci presude počinio produženo krivično djelo prevare u službi iz člana 317. stav (1) u vezi sa članom 57. KZRS. Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 4.500,00 KM koju je dužan platiti u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude. Presudom je od apelanta oduzeta i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 1.902,40 KM, koju je dužan uplatiti na račun budžeta Republike Srpske. Apelant je, također, obavezan platiti troškove krivičnog postupka u iznosu koji se odnose na sudski paušal u preciziranom iznosu.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je apelant kao direktor Turističke organizacije opštine Gacko potpisivao putne naloge i devet puta uz putni nalog dostavio račune iz hotela čije usluge nije koristio. Utvrđeno je da je obračun troškova putovanja bio lažan a isplata po takvom obračunu nezakonita, te da je istovremeno ovlašteno lice za isplatu bilo u zabludi jer nije vršena provjera tih računa. Takvim postupanjem, kako je to navedeno, apelant je pribavio sebi protivpravnu imovinsku korist, što mu je i bila namjera. Pri tome je Osnovni sud istakao da je, ne dirajući u objektivni identitet optužbe, intervenisao u činjenični opis izostavljajući pojedinačno označene riječi, te u skladu s tim u svakoj pojedinoj radnji izvršenja dodao nesporni iznos računa svakog hotela kako je obračunat u putnom nalogu. U vezi s tim je iz putnih naloga utvrđena vrijednost protivpravne imovinske koristi u ukupnom iznosu od 1.902,40 KM, za koji je utvrđeno da predstavlja ukupan zbir troškova hotelskih usluga koje apelant nije koristio a naplatio ih je. Također, Osnovni sud je izmijenio i okvirno vrijeme izvršenja produženog krivičnog djela pa je umjesto „u periodu od maja 2015. godine do marta 2018. godine“ u činjenični opis unio „u periodu od decembra 2015. godine do februara 2018. godine“, jer to nesporno proizlazi iz vremena izvršenja pojedinih radnji opisanih u izreci presude.
5. Osnovni sud je prihvatio materijalnu dokumentaciju koju je dostavilo nadležno tužilaštvo, ocijenivši je kao vjerodostojnu i prihvatljivu. Također su prihvaćene izjave svih svjedoka optužbe i odbrane, jer su ocijenjene kao objektivne i bez međusobnih kontradiktornosti, te da ne dovode u sumnju sadržaj i zakonitost materijalnih dokaza koje je sud prihvatio. Nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke D. M. je prihvaćen kao stručan i objektivan. Osnovni sud je istakao da je apelant sve radnje izvršenja učinio kao direktor, koristeći isti način izvršenja prema istom oštećenom. U vezi s tim je navedeno da stav predstavnika oštećenog-da su svi troškovi nastali u okviru budžeta namijenjenog za službena putovanja-nisu doveli u pitanje zaključak suda da je isplata po putnim nalozima bila nezakonita bez obzira što oštećeni nije postavio imovinskopravni zahtjev. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant produženo krivično djelo počinio sa umišljajem. Kod odlučivanja o krivičnoj sankciji je zaključeno da se novčanom kaznom od 4.500,00 (umjesto kazne zatvora) može ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. i 43. KZRS. Istaknuto je da je navedeni novčani iznos znatno viši od opšteg minimuma te kazne, ali da će utjecati na apelanta da ubuduće ne čini krivična djela te će također preventivno djelovati i na druge potencijalne učinioce. S druge strane, Osnovni sud nije prihvatio prijedloge nadležnog tužilaštva da se apelantu izreknu precizirane mjere bezbjednosti. S obzirom da je apelant proglašen krivim, Osnovni sud ga je temeljem člana 99. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) obavezao na plaćanje troškova krivičnog postupka kako je to navedeno u izreci presude.
6. Presudom Okružnog suda broj 95 0 K 065582 21 Kž od 8. novembra 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Okružni sud je prvenstveno naveo da su neosnovani žalbeni navodi da činjenični opis prvostepene presude ne sadrži odlučne činjenice koje predstavljaju konstitutivni element bića krivičnog djela. U vezi s tim je obrazložio da je radnja izvršenja krivičnog djela predstavlja dovođenje u zabludu ovlaštenog lica da izvrši nezakonitu isplatu, a ta se radnja može izvršiti podnošenjem lažnih, odnosno neistinitih obračuna ili na drugi način, sa ciljem da ovlašteno lice izvrši nezakonitu isplatu. Stoga nije prihvaćena apelantova žalbena tvrdnja da su prilikom izvršenja krivičnog djela ostala nepoznata i neodređena lica koja su dovedena u zabludu i koja su izvršila nezakonitu isplatu. Dalje je ocijenjen kao neosnovan apelantov žalbeni prigovor zakonitosti dokaza optužbe u postupku pribavljanja materijalne dokumentacije. Okružni sud je utvrdio da naredba za pretres sadrži sve neophodne elemente propisane odredbom članom 129. stav (3) ZKPRS, uključujući i pravni osnov za njeno izdavanje. Isto tako je navedeno i da zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta na osnovu naredbe suda, kao i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta sadrže tačne i određene podatke o privremeno oduzetim dokumentima sa brojevima računa i naloga. Obrazloženo je da izvršen popis i identifikacija oduzete dokumentacije, čime je ona potpuno određena i individualizirana, pa nije bilo potrebe da bude otvorena i pregledana.
7. Zatim je navedeno da, suprotno žalbenim navodima, nije bilo ni uslova za primjenu instituta in dubio pro reo iz člana 3. stav (2) ZKPRS. Naime, kod Osnovnog suda nije ni postojala sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva. Okružni sud je naveo da se, suprotno apelantovom mišljenju, naplaćeni hotelski troškovi zasnovani na lažnim hotelskim računima mogu smatrati neposrednom imovinskom koristi kojom je došlo do uvećanja apelantove imovine u smislu krivičnog djela prevare. U vezi s tim je ocijenjen kao neosnovan žalbeni prigovor da je apelant naplatio samo ono što mu pripada po redovnom toku stvar, a okolnost da oštećeni nije iznio jasan stav o imovinskopravnom zahtjevu nema utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Konačno, u kontekstu izrečene krivične sankcije, ocijenjeno je neopravdanim i žalbeno insistiranje na primjeni instituta ublažavanja kazne, te da se obzirom na način izvršenja inkriminisanih radnji visina izrečene novčane kazne u iznosu od 4.500,00 KM ne može smatrati previsokom.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično pravo i primijenili pravo na način da je povrijeđen objektivni identitet optužnice, načelo zakonitosti dokaza, načelo in dubio pro reo, te pravo na odbranu. Navodi da drugostepeni sud nije ispitao žalbene navode na adekvatan način, čime mu je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi za koju apelant smatra da nije dokazano da je pribavljena krivičnim djelom. Također navodi da je lišen imovine i zbog izrečene novčane kazne u preciziranom iznosu, kao i odluke suda da naknadi troškove krivičnog postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne pravne norme KZRS i ZKPRS u vezi sa ocjenom dokaza, utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti, odlukom o krivičnoj sankciji-novčanoj kazni, odlukom o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom i odlukom troškovima postupka, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi sa tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u apelantovom slučaju raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i koja su relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Obrazloženo je, prije svega, jasno zašto su u apelantovim radnjama ostvarena obilježja krivičnog djela. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao i da je prekoračena optužba. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se o prekoračenju optužbe radi samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmetom optužbe, dakle kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP-
363/21 od 11. maja 2022. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju apelant je osuđen upravo za djelo za koje je inicijalno bio optužen, a potom i osuđen. S obzirom na to da je apelant kontinuirano bio upoznat s tim koje mu se inkriminirane radnje i koje krivično djelo stavlja na teret, te da ne osporava da je imao pristup svim dokazima, Ustavni sud smatra da je apelantova odbrana imala dovoljno informacija koliko je to bilo potrebno-neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega, te odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu svoje odbrane (vidi Uvodne napomene ove odluke).
16. Dalje, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost ni u zaključku Okružnog suda da nije bilo mjesta primjeni načela in dubio pro reo u apelantovu korist. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da se apelantova krivica ne temelji samo na jednom dokazu, već je rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka – iskaza svjedoka, nalaza i mišljenje vještaka ekonomske struke i materijalne dokumentacije. U vezi potonjeg, jasno je obrazloženo u usporenoj drugostepenoj presudi zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o nezakonitosti dokaza koji se odnosili na materijalnu dokumentaciju, budući da je za njeno pribavljanje i oduzimanje utvrđeno postojanje pravnog osnova
– sudske naredbe, kao i da je ispoštovana zakonom propisana procedura koja se odnosi na privremeno oduzete predmete. Pri tome, apelant nije osporio da je bio onemogućen unakrsno ispitati svjedoke optužbe, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava.
17. Konačno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili odluku o krivičnopravnoj sankciji koja je izrečena apelantu umjesto kazne zatvora, te odluku o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom, kao i odluku o troškovima postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman