Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3731/22 („Brovis“ d.d. Visoko)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3731/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3731/22, rješavajući apelaciju „Brovis“ d.d. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Brovis“ d.d. Visoko podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 081646 20 Gž od 4. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Brovis“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 29. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 081646 21 Rev od 27. maja 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 081646 20 Gž od 4. marta 2021. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 081646 19 P od 15. oktobra 2020. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1158/21 od 9. juna 2021. godine odbacio apelaciju broj AP-1753/21 koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 4. marta 2021. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak po reviziji koju je izjavio protiv te presude (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1158/21 od 9. juna 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je revizija odbačena iz procesnih razloga Ustavni sud konstatira da osporena presuda Kantonalnog suda predstavlja konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 081646 19 P od 15. oktobra 2020. godine utvrđeno je da je H. H. (u daljnjem tekstu: tužilac) dosjelošću stekao pravo vlasništva na zemljištu, precizno opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužilac upiše kao vlasnik tih nekretnina u javnoj evidenciji. Odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tužioca da mu sporne nekretnine preda u posjed, kao i zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova postupka. U obrazloženju, sud je utvrdio da su sporne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao apelantovo vlasništvo, na osnovu privatizacije privrednog društva „Tvornica stočne hrane&farma“ d.o.o. Visoko. Dalje je utvrdio da su sporne nekretnine bile predmet eksproprijacije na osnovu rješenja Skupštine Opštine Visoko od 10. oktobra 1964. godine. Međutim, rješenjem od 25. juna 1966. godine te nekretnine su izuzete od eksproprijacije i ostavljene u posjed dotadašnjim vlasnicima. Od tada su u posjedu tužiočevog prednika S. H., koji je vratio isplaćenu naknadu korisniku eksproprijacije. Sud je takođe utvrdio da je presudom Općinskog suda od 9. aprila 1998. godine utvrđeno da je „Tvornica stočne hrane&farma“ d.o.o. Visoko stekla pravo raspolaganja, između ostalog, i na spornim nekretninama. Konačno, uviđajem na licu mjesta sud je utvrdio da su sporne nekretnine zasijane i da se nalaze van apelantovog ograđenog prostora. Na osnovu navedenog, kao i tužiočevog i iskaza svjedoka S. H. – tužiočevog oca, sud je zaključio da je tužilac u zakonitom i savjesnom posjedu duže od 10 godina. Stoga je usvojio tužbeni zahtjev primjenom čl. 58, 324, 325. i 326. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP).
4. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 081646 20 Gž od 4. marta 2021. godine usvojena je tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove postupka. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju podržao odluku i obrazloženje prvostepenog suda. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da kao dokaz u postupku nije moglo biti cijenjeno rješenje od 25. juna 1966. godine. U vezi s tim je istakao da apelant ničim nije doveo u sumnju autentičnost te isprave, niti je tražio da se o tome izjasni nadležni organ u smislu čl. 132. stav 4. Zakona o parničnom postupku. Sud je dalje istakao da su tužilac i njegovi prednici u neprekidnom mirnom posjedu spornih nekretnina od 1966. godine i da za to vrijeme apelant to nije osporavao, niti je štitio svoja vlasnička prava, iako se sporne nekretnine nalaze uz ogradu njegovog posjeda. Osim toga, sud je naglasio da je svjedok DŽ. D. – član komisije u postupku privatizacije, potvrdio da je komisija procjenu vrijednosti nekretnina vršila isključivo na osnovu dokumentacije, te da nije izlazila na lice mjesta. Stoga je ocijenio neosnovanim apelantove navode da tužilac nije dokazao savjesnost posjeda, kao i navode da je apelant bio savjestan kupac.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZSP i da su odluku donijeli na osnovu ličnog uvjerenja, a ne na osnovu provedenih dokaza. Navodi da su sudovi zanemarili presudu Općinskog suda od 9. aprila 1998. godine, te da vrijeme za dosjelost nije moglo istovremeno teći za dvije različite osobe, kao i da tužilac u konkretnom slučaju nije bio savjestan. Apelant navodi da ga je u tom postupku zastupao advokat Z. H, koji u ovom postupku zastupa tužioca, što je u suprotnosti sa Zakonom o advokaturi i Kodeksom advokatske etike. Dalje navodi da nije jasno na osnovu kojih dokaza je sud utvrdio od kada je tužilac u posjedu spornih nekretnina i da je njegov prednik koristio cijelu površinu spornih nekretnina. Apelant navodi da tužilac nije dokazao da je sljednik S. H, kao i da kao dokaz nije moglo biti cijenjeno rješenje od 25. juna 1966. godine jer nije dostavljeno u originalu. Navodi da su sudovi bili dužni dati prednost načelu povjerenja u zemljišne knjige, koje je afirmisao i Ustavni sud u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-2684/18 od 6. decembra 2018. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je tužilac dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, shodno relevantnim odredbama ZSP. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode da kao dokaz nije moglo biti cijenjeno rješenje od 25. juna 1966. godine i da tužilac nije bio savjestan. Međutim, Kantonalni sud je razmotrio te navode i jasno obrazložio zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. U pogledu apelantovog pozivanja na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2684/18 od 6. decembra 2018. godine, Ustavni sud ukazuje da se u tom predmetu radilo o sticanju prava vlasništva na osnovu pravnog posla, dok se u konkretnom slučaju radi o sticanju prava vlasništva dosjelošću. Dakle, u tom predmetu se nije radilo o istom činjeničnom i pravnom pitanju te stoga navedena praksa nije primjenjiva u okolnostima apelantovog slučaja.
10. Dalje, apelant nije obrazložio na koji način je činjenica da je tužioca u ovom postupku zastupao isti advokat koji je prethodno zastupao apelanta u drugom postupku ugrozila njegova prava u ovom postupku. Stoga, Ustavni sud te navode smatra prima facie neosnovanim. Osim toga, apelantovi navodi da tužilac nije pravni sljednik S. H. i da nije koristio cijelu površinu spornih nekretnine se odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud četvrte instance, što, kako je već rečeno, nije njegova nadležnost. Konačno, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman