Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1373/22 (S.M.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1373/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-

1373/22, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. M . protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 Rs 053490 21 Rev od 18. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. iz Banje Luke, podnio je 19. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 Rs 053490 21 Rev od 18. aprila 2022. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 053490 20 Rsž od 16. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 Rs 053490 19 Rs od 6. aprila 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-793/21 od 7. aprila 2021. godine, odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 92 0 Rs 053490 20 Rsž od 16. decembra 2020. godine.

3. Osnovni sud je Presudom broj 92 0 Rs 053490 19 Rs od 6. aprila 2020. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je nezakonito Rješenje Opštine Vlasenica (u daljnjem tekstu: tužena) od 25. decembra 2018. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu zbog smanjenog broja izvršilaca, kao i Rješenje Odbora za žalbe tužene od 28. februara 2019. godine kojim je odbijena apelantova žalba. Presudom je tužena obavezana da apelanta vrati na radno mjesto na kojem je do otkaza radio ili na drugo radno mjesto koje po stručnoj spremi i radnom iskustvu odgovara apelantu, a u protivnom, takvu odluku će zamijeniti ova presuda. Presudom je tužena obavezana i da apelantu isplati novčani iznos na ime regresa za 2018. godinu. Presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu izgubljene zarade i uplatu doprinosa za PIO za označene periode te preostali dio regresa za 2018. godinu. Odbijen je i zahtjev da se utvrdi da je tužena na posredan i neposredan način diskriminisala apelanta u ostvarivanju njegovih prava po osnovu rada zbog drugačijeg političkog uvjerenja, mišljenja i drugih okolnosti, i to donošenjem Odluke o kriterijumima kojima se utvrđuje koji službenici i namještenici u okviru opštinske uprave (u daljnjem tekstu: Odluka o kriterijumima) postaju neraspoređeni te postupak primjene tih kriterijuma. Odbijen je i zahtjev da se tužena obaveže da odmah preduzme mjere za otklanjanje ranije diskriminacije i da se spriječi da je ponovi, da se tuženoj zabrani primjena te odluke i da apelantu isplati novčani iznos na ime nematerijalne štete. Navedena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 92 0 Rs 053490 20 Rsž od 16. decembra 2020. godine (osim u dijelu koji se odnosio na isplatu naknada plata i doprinosa u kojem je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak), a što je presuda protiv koje je odbijena revizija Odlukom Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 053490 21 Rev od 18. aprila 2022. godine.

4. U vezi s apelantovim zahtjevom da se utvrdi da ga je tužena diskriminisala, redovni sudovi su naveli da u postupku nije utvrđeno da je apelant diskriminisan jer nije član političke stranke SNSD, zato što nije samo apelantu na osnovu sporne Odluke o kriterijumima utvrđen status neraspoređenog radnika već i drugim poimenično navedenim licima. Takođe je navedeno da u postupku nije dokazano da je apelant diskriminisan što je kao neraspoređeni radnik smješten u neuslovnu kancelariju s obzirom na to da su se u toj kancelariji nalazila i druga neraspoređena lica. Navedeno je da diskriminaciju ne predstavlja ni činjenica da apelant nije poslan na poljoprivredni sajam i druge poslovne sastanke s obzirom na to da se to dešavalo u vrijeme kada je apelant imao status neraspoređenog radnika pa im nije ni mogao prisustvovati. Redovni sudovi su, osim toga, istakli da se apelant u postupku pozivao na član 15. Zakona o zaštiti od diskriminacije i da je tvrdio da nije bila njegova dužnost da dokaže da je bio diskriminisan, već da je bila dužnost tužene da dokaže da diskriminacije nije bilo. Redovni sudovi su u vezi s tim istakli da je u postupku uzeta u obzir preporuka ombudsmena i da su presude, osim na relevantnim propisima koji regulišu radne odnose, zasnovane na toj preporuci, pa sama činjenica da su osporena rješenja poništena i tuženoj naređeno da apelanta vrati na posao predstavlja, u suštini, otklanjanje eventualne diskriminacije, ako je ona uopšte postojala.

5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i proizvoljno utvrdili činjenice. Apelant tvrdi da je diskriminisan jer nije htio da postane član SNSD-a i da je zbog toga i dobio otkaz i bio smješten u neuslovnu kancelariju. Apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili pravo jer nisu utvrdili postojanje diskriminacije iako, shodno članu 15. Zakona o zabrani diskriminacije, nije bila njegova obaveza da dokazuje da je diskriminisan, već da je bila obaveza tužene da dokaže da nije bilo diskriminacije. Apelant tvrdi da je netačan zaključak redovnih sudova da su i druga lica bila neraspoređena na osnovu sporne Odluke o kriterijumima, te da je postupak tužene prema apelantu motivisan isključivo političkim razlozima jer je on ranije bio načelnik odjeljenja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali zbog kojih je razloga apelantov tužbeni zahtjev djelimično (ne)osnovan, pri čemu su se pozvali na preporuku ombudsmena kojom je utvrđeno da kriterijumi za ocjenjivanje predviđeni u Odluci o kriterijumima nisu zakoniti i mogu biti diskriminatorni. U tom smislu nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova u pogledu neutvrđivanja diskriminacije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da sporna odluka nije primijenjena samo na apelanta, kako on to tvrdi, niti je bilo šta ukazivalo da je primijenjena iz političkih i diskriminatorskih razloga samo na apelanta. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Takođe, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant, osim ukazivanja na navodno drugačije postupanje prema njemu u odnosu na druge radnike i primjenu sporne Odluke o kriterijumima samo na njega jer nije član političke partije, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant naveo da mu je prekršeno i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Međutim, apelant ničim nije ukazao niti je iznio bilo kakve tvrdnje iz kojih bi bilo vidljivo na koje izražavanje se navodno kršenje odnosi. Zbog toga se Ustavni sud u ovoj odluci neće ni baviti tim pitanjem.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1373/22 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio