Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-789/22 (S. S.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pasivna legitimacija
- Izvršenje
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 15
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-789/22
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-789/22, rješavajući apelaciju Suada Srne, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Suada Srne podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 067118 21 Gž 2 od 13. januara 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Suad Srna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 3. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 067118 21 Gž 2 od 13. januara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 067118 21 Mal 2 od 27. oktobra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 27. i 28. decembra 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su u periodu od 10. do 15. januara 2024. godine dostavili odgovore na apelaciju. Zaprimljeni odgovori su 20. marta 2024. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant je 26. marta 2024. godine dostavio tražena izjašnjenja. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužitelj je 22. marta 2011. godine na osnovu vjerodostojne isprave podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika „Srna Suad i [S. S.]“. Rješenjem o izvršenju od 2. oktobra 2012. godine Općinski sud je odredio predloženo izvršenje.
6. Apelant je 28. decembra 2012. godine protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor. Nakon toga, Općinski sud je zaključkom od 13. marta 2013. godine odredio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će postupak nastaviti u skladu s odredbama parničnog postupka.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 I 067118 13 Mal od 12. juna 2014. godine apelant je obavezan da tužitelju na ime duga isplati određeni novčani iznos.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 067118 14 Gž od 13. maja 2019. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud propustio razjasniti kako i na koji način se u tužiteljevoj evidenciji kao korisnici vode dvije osobe i ko je stvarni korisnik tužiteljeve usluge. Na osnovu toga je utvrdio da prvostepeni sud nije pravilno raspravio istaknuti prigovor nepostojanja pasivne legitimacije.
Osporene odluke
9. Presudom Općinskog suda broj 32 0 I 067118 19 Mal 2 od 27. oktobra 2021. godine apelant je obavezan da tužitelju za utrošenu vodu i usluge odvoda kanalizacije isplati iznos kao u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom te da mu nadoknadi troškove postupka.
10. Općinski sud je naveo da nije sporno da je tužitelj u periodu od 26. marta 2010. godine do 25. januara 2011. godine isporučivao komunalnu uslugu za stan koji se nalazi na adresi Ulica Albina Herljevića 25/131 u Tuzli (u daljnjem tekstu: sporni stan). Potom je naveo da iz specifikacija neplaćenih računa (obračuna), kartice komitenta, kao i računa za pojedinačne mjesece slijedi da se kartica komitenta kao i računi za usluge odnose na apelanta i S. S. Također, kako je navedeno, iz obrazaca o izmjeni broja članova od 15. januara 2013. godine, koje su potpisali predsjednik kućnog savjeta i apelant, proizlazi da je apelant bio korisnik spornog stana. Pored toga, navedeno je da su u tom periodu uplaćeni određeni iznosi na ime duga iz spornih računa i da neplaćeni dug iznosi 256,65 KM. Zatim, Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije i tvrdnje da nije ni vlasnik ni korisnik spornog stana. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelant dostavio uvjerenje Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 1. aprila 2014. godine i uvjerenje Službe za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Tuzla od 31. marta 2014. godine, iz kojih proizlazi da apelant nije upisan kao vlasnik na nekretninama ili nositelj prava u katastarskom operateru. Međutim, sud je naveo da je u tim uvjerenjima konstatirano da je apelant nastanjen na adresi na kojoj su isporučene komunalne usluge. Osim toga, obrazložio je da nije odlučna činjenica je li apelant vlasnik spornog stana jer je, prema članu 15. Zakona o komunalnim djelatnostima (u daljnjem tekstu: ZKD), korisnik dužan platiti usluge. Prema tome, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant u spornom periodu bio korisnik tužiteljevih usluga na spornoj adresi i da je dužan isplatiti nastali dug.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 I 067118 21 Gž 2 od 13. januara 2022. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
12. Kantonalni sud je dalje obrazložio da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da je tužitelj prvobitno kao tuženog označio osobu naziva „Srna Suad i [S. S.]“ i da nije bilo uvjeta za preinačenje tužbe u odnosu na njega. U tom pogledu, Kantonalni sud je obrazložio da je tužitelj kao tužene označio Suada Srnu i S. S. koji se nalaze na istoj spornoj adresi, te da je na pripremnom ročištu povukao tužbu u odnosu na tuženu S. S. Zatim je naveo da je tužitelj već u prijedlogu za izvršenje, koji se smatrao tužbom, apelanta označio kao tuženog, zbog čega nije od utjecaja činjenica da se apelant tome protivio. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da činjenica što je tužba povučena u odnosu na S. S. nije imala značaj subjektivnog preinačenja tužbe u smislu člana 58. stav
1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani apelantovi navodi da tužitelj nije dokazao da je s njim zaključio ugovor o pružanju usluga. U vezi s tim, obrazložio je da je apelant u evidencijama registriran kao korisnik usluge na adresi na kojoj se nalazi sporni stan. Pri tome je naglasio da činjenica da li je apelant bio vlasnik tog stana u spornom periodu nije odlučna u ocjeni pasivne legitimacije tuženog u toj pravnoj stvari. Zatim je ukazao da je apelant u prigovoru protiv rješenja o izvršenju, koji se u tom postupku smatra odgovorom na tužbu, upravo spornu adresu označio kao svoju. U tom prigovoru, kako je obrazloženo, apelant je naveo da mu tužitelj osam godina „uporno paušalno“ dostavlja račune za utrošenu vodu isporučenu u navedenom stanu, te da ti računi nisu „adekvatni“ i da je to u svom nalazu potvrdio inspektor Općine Tuzla koji je u martu 2009. godine kontrolirao potrošnju vode u stambenoj zgradi u kojoj se nalazi sporni stan. Prema ocjeni Kantonalnog suda, zaključak da je apelant pasivno legitimiran ne može se dovesti u sumnju prigovorom da je tužitelj kao korisnike naveo „Suad Srna i [S. S.]“. Naime, navedeno je da je tužitelj pojasnio da je S. S. ostala u evidenciji kao raniji korisnik stana i da je to razlog zbog kojeg je na računima i u analitičkoj kartici navedeno i njeno ime. U vezi s apelantovim prigovorima da je na spornim računima navedena adresa Ulica Albina Herljevića 25/131 i da je to nerazumljivo, Kantonalni sud je obrazložio da iz obrasca o izmjeni članova domaćinstva od 15. januara 2013. godine, koji je izveden kao dokaz, proizlazi da broj 131 predstavlja broj spornog stana za koji je isporučivana voda u utuženom periodu. Na osnovu toga, Kantonalni sud je naveo da je sadržaj provedenih dokaza pružao dovoljno osnova za zaključak da je apelant u spornom periodu bio korisnik usluge, odnosno da se nalazio u obaveznom odnosu se tužiteljem i da je u skladu sa članom
15. ZKD-a tužitelju dužan platiti naknadu za uslugu snabdijevanja pitkom vodom i odvođenja otpadnih voda. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud u ponovljenom postupku nije postupio u skladu s uputstvima iz rješenja tog suda od 13. maja 2019. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant prvenstveno navodi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili da je pasivno legitimiran u tom predmetu, iako tužitelj tokom postupka nije dokazao da je on koristio njegove usluge, odnosno da je vlasnik ili korisnik stana na koji se ta usluga odnosi. Apelant također smatra da se presuda nije mogla zasnivati na obrascu o izmjeni broja članova od 15. januara 2013. godine. U vezi s tim, tvrdi da taj dokument nije proveden kao dokaz tokom postupka, da ga je sačinio nepoznati odbor etažnih vlasnika, nastao je tri godine nakon što su izdati računi čije se plaćanje traži, iz njega se ne može vidjeti adresa ili druga identifikacija odbora etažnih vlasnika, te da potpis uz apelantovo ime i prezime ne pripada njemu. Također, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe procesnog prava kada su dozvolili subjektivno preinačenje tužbe, iako je apelant odbijao da stupi na mjesto ranijeg tuženog. Prema apelantovom mišljenju, tužitelj je na pripremnom ročištu preinačio tužbu u subjektivnom smislu tako da je umjesto prvobitno tuženog „Suad Srna i [S. S.]“ označio samo njega. Osim toga, apelant smatra da prvostepeni sud nije postupio u skladu s uputstvima Kantonalnog suda iz rješenja od 13. maja 2019. godine jer nije razjasnio zbog čega se u evidencijama tužitelja vodi osoba „Suad Srna i [S. S.]“. Prema tome, apelant smatra mu je nezakonito nametnuta obaveza da plati dug za komunalne usluge u spornom stanu iako tokom postupka nije dokazano da je koristio tužiteljeve usluge.
b)Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da postupanjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je naveo da činjenica da je tužba povučena u odnosu na tuženu S. S. nema značaj subjektivnog preinačenja tužbe u smislu člana 58. stav 1. ZPP-a te da su neosnovani apelantovi navodi o nepostojanju pasivne legitimacije. S obzirom na to, Općinski sud smatra da odluke i postupanje tog suda nisu dovele do kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
17. Tužitelj je naveo da je sadržaj izvedenih dokaza dao osnov za zaključak da je apelant u spornom periodu bio korisnik njegovih usluga na spornoj adresi te da su redovni sudovi pravilno zaključili kada su ga obavezali da mu na ime duga isplati traženi iznos. Također, tužitelj smatra da su neosnovani prigovori pasivne legitimacije i prigovor subjektivnog preinačenja tužbe jer su o tim prigovorima Općinski i Kantonalni sud naveli jasne razloge.
18. Apelant je u izjašnjenjima ponovio navode iz apelacije, te je naveo da su odgovori neosnovani, očigledno nejasni i netačni, kao i da su suprotni odredbama ZPP-a.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 58.
(1) Tužilac može, do zaključenja glavne rasprave, svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitno tuženog tuži drugu osobu.
(2) Za preinaku tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.
(3) Osoba koja stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.
20. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 11/05, 7/07, 8/12, 14/13, 11/20 i 11/21 – prečišćeni tekst) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o komunalnim djelatnostima („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 11/05, 7/07 i 8/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 15. stav (1) (Obaveza plaćanja komunalne usluge) (1) Korisnik komunalne usluge dužan je davaocu komunalne usluge platiti utvrđenu cijenu komunalne usluge.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262. stav (1) (1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Razmatrajući apelantove navode o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
27. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da nema ništa što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev i apelanta obavezali da mu na ime duga za komunalne usluge isplati određeni novčani iznos. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odnosu na apelantove tvrdnje da nije pasivno legitimiran najprije jasno naveli brojne okolnosti koje potvrđuju da je apelant doista živio na spornoj adresi na koju se odnose komunalne usluge. Pri tome su ukazali na sadržaj apelantovih podnesaka i dokaza koje je predlagao tokom postupka, a u kojima je bila navedena upravo ta adresa, te su ukazali da je apelant u prigovoru protiv rješenja o izvršenju navodio da mu tuženi dostavlja račune za utrošenu vodu u spornom stanu. Nakon toga, redovni sudovi su detaljno razmotrili i okolnosti na osnovu kojih su utvrdili da je apelant bio korisnik usluge. Pri tome su imali u vidu da apelant kao osoba koja je živjela na toj adresi nije osporavao da su mu ti računi bili dostavljeni i da na te račune nije prigovarao, kao i da su ti računi djelomično plaćani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je obrazac o izmjeni članova domaćinstva od 15. januara 2013. godine proveden kao dokaz pred prvostepenim sudom, zbog čega su neosnovane apelantove tvrdnje kojima tvrdi suprotno. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant tokom postupka osporavao sadržaj tog dokaza. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant svojim tvrdnjama u suštini osporava kvalitet zaključaka redovnih sudova iznoseći vlastito tumačenje utvrđenog činjeničnog stanja, koje ni na koji način ne ukazuje na očiglednu proizvoljnost redovnih sudova.
28. Također, Ustavni sud zapaža da obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne odgovore na apelantove argumente kojima je problematizirao označavanje korisnika i prvobitno tuženih kao „Srna Suad i [S. S.]“. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je očigledno da se radi o dva korisnika odnosno dvije tužene osobe od kojih je jedna apelant. Prema tome, ništa ne upućuje na to da je povlačenjem tužbe u odnosu na S. S. došlo do subjektivnog preinačenja tužbe na apelantovu štetu u smislu člana 58. stav 1. ZPP-a, zbog čega bi bio nužan njegov pristanak. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud razmotrio da li je prvostepeni sud postupio u skladu s rješenjem od 13. maja 2019. godine, zbog čega ni ti apelantovi navodi ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju.
29. Stoga, polazeći od razloga koje su redovni sudovi naveli u obrazloženjima odluka, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima i da ti navodi ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju. Dakle, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)Ostali navodi
31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, apelant ne navodi, niti iz osporenih presuda proizlazi da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi mogao voditi kršenju tog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant koristio zakonom propisane pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, o kojoj je odlučio Kantonalni sud. Činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije također neosnovani. VII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što ukazuje na to da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupili proizvoljno u bilo kojem segmentu na koji je apelant ukazivao.
34. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnivao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost da koristi pravne lijekove, što je i činio, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke kakvu je apelant očekivao sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić