Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2260/22 (E. P.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2260/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2260/22, rješavajući apelaciju Ediba Parle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ediba Parle podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 100763 21 Gž 3 od 14. septembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edib Parla iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tarik Potogija, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 100763 22 Rev 2 od 5. aprila 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 100763 21 Gž 3 od 14. septembra 2021. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3624/21 od 16. decembra 2021. godine, odbacio apelaciju broj AP-3701/21 koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 14. septembra 2021. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak po reviziji koju je izjavio protiv te presude (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3624/21 od 16. decembra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Uvodne napomene

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 100763 17 P 2 od 28. februara 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je Općina Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužilac) tražila da sud obaveže apelanta da mu vrati u posjed stan u Sarajevu, preciznije opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan). Odbačen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da sud utvrdi da je apelant nezakoniti korisnik spornog stana, dok je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i utvrđeno je da je apelant stekao stanarsko pravo na tom stanu.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 100763 17 Gž 2 od 21. februara 2018. godine usvojena je tužiočeva žalba i prvostepena presuda preinačena je na način da je apelantu naloženo da tužiocu preda u posjed sporni stan, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen.

5. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4192/19 od 9. juna 2021. godine Ustavni sud je djelimično usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio da je presudom Kantonalnog suda od 21. februara 2018. godine povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Predmet je vraćen Kantonalnom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. U obrazloženju te odluke Ustavni sud je zaključio da tužiočev interes da mu apelant vrati u posjed sporni stan ne može prevagnuti nad apelantovim interesom da mu se omogući korištenje tog stana, u kojem nesmetano živi preko 20 godina (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4192/19od 9. juna 2021. godine, tač. 52−57, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osporene odluke

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 100763 21 Gž 3 od 14. septembra 2021. godine tužiočeva žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena je na način da je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu. U preostalom dijelu tužiočeva žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Sud je u obrazloženju naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužilac vlasnik spornog stana, na kojem je stanarsko pravo imala D. Č. koja je umrla 1967. godine, nakon čega su stan koristili njeni sin i snaha – apelantova tetka, koji nisu stekli stanarsko pravo na tom stanu. Dalje je utvrđeno da je apelant lice s psihičkim problemima i da je koristio sporni stan zajedno sa svojom tetkom od 1986. godine, te da ga je nastavio nesmetano koristiti i nakon njene smrti 2006. godine. Sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da apelant koristi sporni stan bez osnova od 1986. godine, uz obrazloženje da je prvostepeni sud takav zaključak zasnovao isključivo na iskazima saslušanih svjedoka. U vezi s tim je istakao da je drugačijom ocjenom provedenih dokaza utvrdio da iz materijalnih dokaza – uvjerenja MUP-a Kantona Sarajevo o apelantovom prebivalištu/boravištu na drugim adresama i drugih materijalnih dokaza, u kojima je sam apelant tvrdio da u stanu živi od 1997. godine, proizlazi da je apelant uselio u sporni stan 1997. godine, a ne 1986. godine. S obzirom na to da je apelant sporni stan koristio s tetkom koja je bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, sud je zaključio da se on, sve do tetkine smrti 2006. godine, ne može smatrati nezakonitim korisnikom u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Stoga je zaključio da apelant nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu do 6. decembra 2000. godine i da ga koristi bez osnova, te da tužilac ima pravo da zahtjeva da mu apelant taj stan vrati u posjed. Međutim, sud je istakao da to tužiočevo pravo ne može prevagnuti nad apelantovim interesom da mu se omogući korištenje tog stana, što je utvrdio i Ustavni sud čije su odluke konačne i obavezujuće. Slijedom navedenog, sud je preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev, a potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen tužiočev zahtjev za predaju spornog stana u posjed, primjenom člana 229. tač. 2. i 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje a da nije održao javnu raspravu, što je u suprotnosti s odredbom člana 229. ZPP-a. Navodi da je proizvoljan zaključak da apelant stanuje u spornom stanu tek od 1997. godine i stav da mu je osporenom odlukom omogućeno uživanje prava na dom, te ističe da u spornom stanu živi od 1986. godine. Konačno, apelant navodi da je korištenjem spornog stana uz saglasnost tetke kao člana porodičnog domaćinstva, u periodu od 1997. do njene smrti 2006. godine, naslijedio njeno stanarsko pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant, shodno relevantnim odredbama ZSO-a, nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu jer je „drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje“, kako je i propisano odredbom člana 229. tačka 2. ZPP-a. Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode da Kantonalni sud nije mogao utvrditi drugačije činjenično stanje bez održavanja rasprave. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, kod nespornog utvrđenja Kantonalnog suda da apelant nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Apelant se pozvao i na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odbio tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da mu apelant vrati sporni stan u posjed, upravo uz obrazloženje da apelantovo pravo na dom u konkretnom slučaju ima primat u odnosu na tužiočev legitimni interes da traži povrat stana čiji je vlasnik u posjed. Takvo obrazloženje u cijelosti korespondira stavu Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-4192/19 od 9. juna 2021. godine. Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode o povredi prava na dom.

15. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2260/22 (E. P.) | Sudska praksa | Aktio