Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1318/22 (S. J.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Invalidnina
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1318/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1318/22, rješavajući apelaciju Stipice Jelića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stipica Jelić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007957 19 U od 16. prosinca 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipica Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo, odvjetnik iz Širokog Brijega, podnio je 14. travnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007957 19 U od 16. prosinca 2021. godine.
2. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskog rata Općine Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Služba) od 3. srpnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70 % vojnog invaliditeta, kao i pravo na osobnu invalidninu (sve bliže precizirano u izreci rješenja).
3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-03-41-ZKZ-5355/16 od 3. prosinca 2019. godine ukinuto je rješenje Službe od 3. srpnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X. skupine sa 20 % vojnog invaliditeta, te pravo na osobnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom (sve bliže precizirano u izreci rješenja).
4. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 007957 19 U od 16. prosinca 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. Vrhovni sud je u obrazloženju istaknuo da je Ministarstvo, nakon izvršene revizije apelantovog uvjerenja o pripadnosti Oružanim snagama i okolnostima stradanja, predmet uputilo Liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole). Dalje je sud istaknuo da je navedena Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 5. ožujka 2019. godine apelantov vojni invaliditet ocijenila sa 20 % X. skupine trajno (u obrazloženju detaljno obrazložen navedeni nalaz). Vrhovni sud je istaknuo da je apelant na taj nalaz i mišljenje podnio prigovor. Liječnička komisija za medicinsko vještačenje je u postupku kontrole po prigovoru, na temelju pregleda i kompletne medicinske dokumentacije, nalazom i mišljenjem od 9. svibnja 2019. godine u cijelosti potvrdila nalaz i mišljenje od 5. ožujka 2019. godine. Na temelju prethodno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je obrazloženo, Ministarstvo je, primjenom odredaba iz članka 7. stavak 3. i članka 14. Zakona o provođenju kontrole, donijelo osporeno rješenje. Vrhovni sud je istaknuo da apelant neutemeljeno navodi da mu nije pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Naime, odredbom članka 23.a Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisan je način izjašnjavanja korisnika prava na nalaz i mišljenje liječničke komisije ulaganjem prigovora. Vrhovni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju nalaz i mišljenje od 5. ožujka 2019. godine dostavljen apelantu s pravnom poukom, protiv kojeg je apelant izjavio prigovor, čime mu je omogućeno izjašnjavanje na nalaz i mišljenje Liječničke komisije.
5. S druge strane, nalaz i mišljenje od 9. svibnja 2019. godine s klauzulom konačnosti dostavljen je apelantu uz osporeno rješenje, što propisuje odredba članka 23. stavak 2. Pravilnika. Vrhovni sud je istaknuo da je stoga neutemeljen i apelantov prigovor o povredi načela saslušanja stranke, tj. odredbe članka 8. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP). Vrhovni sud je istaknuo da je na temelju nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija, koji su dani na temelju uvida u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju i pregleda apelanta, Ministarstvo pravilno utvrdilo procent apelantovog vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je istaknuo i da apelant neutemeljeno ukazuje na Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine kojom je utvrđena nesuglasnost odredaba iz članka 7. st. 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole jer članak 7. stavak 2. navedenog Zakona nije ni primijenjen, dok je u odnosu na članak 7. stavak 3. istog Zakona apelantu dostavljanjem nalaza i mišljenja od 5. ožujka 2019. godine omogućeno izjašnjavanje.
6. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je istaknuo da je osporena presuda donijeta suprotno Presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine. Naime, apelant smatra da mu je drugostupanjski nalaz Liječničke komisije trebalo dostaviti prije donošenja rješenja Ministarstva, a ne uz rješenja. Stoga je apelant istaknuo i da je rješenje Ministarstva donijeto suprotno članku 8. ZOUP-a jer se, prema načelu saslušanja stranaka, prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Apelant smatra i da osporena odluka Vrhovnog suda nije adekvatno obrazložena. Pored toga, apelant je istaknuo da je osporena presuda donijeta suprotno Presudi Vrhovnog suda broj 70 0 U 007958 19 U od 4. studenog 2021. godine. Apelant je naveo da je u toj presudi istaknuto ,,zbog navedenog propusta po ocjeni ovog suda tuženi je povrijedio materijalni Zakon o provođenju kontrole“. Apelant je naveo da je u oba predmeta tužbe pisao isti odvjetnik, pa je nemoguće da isti sud povodom istih tužbi donese dvije potpuno suprotne odluke, „što je diskriminacija podnositelja apelacije“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
9. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Apelant, u biti, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi te da nije adekvatno obrazložena osporena odluka Vrhovnog suda. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ta obveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita ovisno o prirodi odluke (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. studenog 2022. godine, stavak 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Imajući u vidu navedene standarde, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio na temelju čega je zaključeno da apelantu pripada svojstvo ratnog vojnog invalida X. skupine sa 20 % vojnog invaliditeta, pozivajući se na relevantne zakonske propise. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio svoje odluke i u odnosu na apelantove navode da mu je prekršeno načelo saslušanja stranke iz članka 8. ZOUP-a, u svezi sa čime je ukazao i na Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 (vidi točku 4. ove odluke), u čemu Ustavni sud također ne vidi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-46/21 od 7. rujna 2022. godine, točka 41., dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. U svezi s apelantovim ukazivanjem na različitu praksu Vrhovnog suda, tj. da je isti sud povodom istih tužbi donio dvije potpuno suprotne odluke, „što je diskriminacija podnositelja apelacije“, Ustavni sud zapaža da se apelant, u biti, poziva na povredu pravne sigurnosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da se ne radi o identičnoj činjeničnoj situaciji, tj. presudom Vrhovnog suda od 4. studenog 2021. godine, na koju se poziva apelant, ukinuto je rješenje Ministarstva u tom predmetu jer su ostala na snazi dva rješenja kojima je tužitelju, u tom predmetu, isto pravo priznato s različitim procentima invaliditeta, što je pravno neodrživo. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
15. Također, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“, u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman