Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3031/22 (T. K.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3031/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3031/22, rješavajući apelaciju Tunje Krištića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tunjo Krištić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 048710 20 Rev od 19. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tunjo Krištić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, podnio je 29. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 048710 20 Rev od 19. aprila 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 048710 20 Gž od 10. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 048710 19 P od 9. marta 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda D. M. i M. D. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi, odnosno tuženi), te tuženi zajedno su obavezani da apelantu na ime duga isplate određene iznose sa zakonskim zateznim kamatama počev od 16. januara 2019. godine, kao dana podnošenja tužbe, odnosno od 27. maja 2012. godine u odnosu na drugotuženog, sve precizno navedeno izreci presude (tač. I-III). Istom presudom, odbijen je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je od tuženih zajedno tražena solidarna isplata dosuđenog iznosa iz tačke III izreke i solidarna isplata preostalog potraživanog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, kao i isplata zakonskih zateznih kamata u određenom novčanom iznosu od drugotuženog. Tuženi su obavezani da apelantu isplate određeni novčani iznos na ime troškova postupka, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je, između ostalog, ukazao da je apelant je u periodu od 2003. do 2014. godine u više navrata davao novčane pozajmice tuženima, i to kako pojedinačno, tako i zajedno. Sud je naveo da je preko dosuđenog iznosa odbio apelantov zahtjev za isplatu duga, istaknut u odnosu na tužene zajedno. Naime, obrazložio je da je utvrdio da su tuženi na ime zajedničkih pozajmica apelantu vratili određeni novčani iznos. Međutim, istakao je da je samo na jednom nalogu naznačeno da se isplata odnosi na povrat dijela pozajmice od određenog datuma, dok nije navedeno na šta se odnose ostale izvršene isplate u periodu od 2015. do 2018. godine. Imajući to u vidu, sud je naveo da je primijenio pravilo o redu uračunavanja ispunjenja iz člana 312. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno redom od dospijeća najstarijeg potraživanja. Dalje je ukazao da je dio potraživanja zastario, i to potraživanja dospjela na naplatu 21. marta 2008. godine i 28. maja 2009. godine, budući da je tužba podnesena 16. januara 2019. godine, odnosno nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka. Sud je istakao i da se ne može primijeniti odredba člana 387. stav 2. ZOO o prekidu zastare djelimičnom otplatom, jer prekid zastare može nastupiti samo u toku zastarnog roka, a ne i kada je zastara nastupila. Osim toga, ukazao je da određeni potraživani iznos nije ni pozajmljen tuženima, već društvu „Posavina-Koka“ d.o.o. Orašje (tuženi su suvlasnici i lica ovlaštena za zastupanje navedenog društva).

4. Sud je dalje naveo da je neosnovan i apelantov zahtjev da tužene obaveže na solidarnu isplatu potraživanja. Naime, sud je ukazao na odredbu člana 414. ZOO (solidarna odgovornost dužnika). Dalje je ukazao da pravni izvori pasivne solidarnosti mogu biti ugovor, zakon ili jednostrana izjava volje. U vezi s tim je istakao da je na dvije priznanice izričito navedeno da se tuženi obavezuju solidarno vratiti iznose iz tih priznanica, ali da potraživanje po tim priznanicama nije osnovano zbog uračunavanja povrata dijela pozajmica, kao i zbog zastare. Međutim, nasuprot tome, istakao je da u druge dvije priznanice nije navedeno da su tuženi preuzeli pasivnu solidarnu odgovornost, niti se to moglo zaključiti iz izvedenih dokaza. Sud je istakao da se solidarna odgovornost u konkretnom odnosu ne pretpostavlja, te da apelant nije dokazao da je ugovorena pasivna solidarnost, zbog čega nije osnovan zahtjev za solidarno obavezivanje na isplatu potraživanja po djeljivoj obavezi.

5. U vezi sa odlukom o zakonskoj zateznoj kamati, sud je naveo da je u odnosu na potraživanje prema prvotuženom i prema tuženima zajedno dosudio zakonsku zateznu kamatu računajući od dana podnošenja tužbe do isplate, dok je u odnosu na drugotuženog kamatu dosudio računajući od 27. maja 2012. godine do isplate. Naime, sud je obrazložio da je drugotuženi za povrat zajma u određenom iznosu pao u docnju 27. maja 2012. godine, pa apelant ima pravo na isplatu zatezne kamate od tog datuma, u smislu odredbe član 277. ZOO. Dalje je ukazao na šta se odnose troškovi postupka, te je istakao da je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbama člana 386. stav 2. i člana 396. stav

1. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na postavljenu vrijednost spora.

6. Presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba drugotuženog, te je prvostepena presuda preinačena u stavu II izreke, u odnosu na zakonske zatezne kamate, i to na način da je drugotuženi obavezan apelantu isplatiti zakonske zatezne kamate na glavni dug počev od 26. oktobra 2017. godine do isplate. U ostalom dijelu žalba drugotuženog, kao i žalbe prvotuženog i apelanta su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno odredio od kada teče zakonska zatezna kamata u odnosu na drugotuženog. Pri tome, istakao je da je apelant drugotuženom izvršio pozajmicu u određenom iznosu sa obavezom vraćanja do 26. maja 2012. godine. Dalje je naveo da drugotuženi nije vratio pozajmicu, te da su drugotuženi i apelant potpisali novu priznanicu za isti potraživani iznos u kojoj je naznačen novi rok povrata duga, odnosno novi datum dospijeća (25. oktobar 2017. godine). Imajući to u vidu, sud je, u smislu člana 277. stav 1. ZOO, preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu. Dalje je naveo da nije osnovan apelantov prigovor u vezi sa solidarnom obavezom tuženih, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu. Osim toga, sud je istakao da nisu utemeljeni ni apelantovi navodi u vezi dosuđenih troškova postupka.

8. Presudom Vrhovnog suda odbijene su revizije apelanta i tuženih. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da apelant osporava odluku o preinačenoj zakonskoj zateznoj kamati, ističući da je na priznanici od 22. aprila 2017. godine navedeno da će na dug drugotuženog biti plaćena kamata po stopi od 1% od 26. maja 2012. godine do isplate (ugovorena kamata). U vezi s tim, sud je obrazložio da je potrebno razlikovati zakonsku zateznu kamatu i ugovorenu kamatu. Dalje je istakao da je dospijeće obaveze glavnog duga određeno prema zahtjevu za zakonske, a ne ugovorene kamate, a to je od 26. oktobra 2017. godine kada je drugotuženi pao u docnju po priznanju duga datom u priznanici od 22. aprila 2017. godine. Osim toga, sud je ukazao da apelant tužbenim zahtjevom nije ni tražio plaćanje ugovorene kamate u smislu člana 399. ZOO, zbog čega o tome sud nije ni mogao odlučivati. Imajući to u vidu, istakao je da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise, kao i da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. Apelant ukazuje na pojedine dijelove osporenih presuda, te iznosi svoje neslaganje sa zaključcima redovnih sudova. Naročito ističe da sudovi nisu postupali na osnovu odredaba ZOO, kao i da nisu trebali prihvatiti prigovor zastare potraživanja, koji su istakli tuženi. Dalje, tvrdi da je proizvoljno utvrđeno da ne postoji solidarnost tuženih. Također, smatra da osporene odluke nisu adekvatno obrazložene. Osim toga, osporava i odluku o zakonskim zateznim kamatama, kao i odluku o troškovima postupka.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud, prije svega, uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode nije posebno obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

13. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelant davao novčane pozajmice tuženima, i to kako pojedinačno, tako i zajedno. Međutim, utvrđeno je i da su tuženi na ime zajedničkih pozajmica apelantu vratili određeni novčani iznos, te da je dio potraživanja zastario, što je, nasuprot apelantovim navodima, detaljno obrazloženo. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe ZOO na koje su sudovi ukazali, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su preko dosuđenog iznosa odbili apelantov tužbeni zahtjev istaknut u odnosu na tužene zajedno. Dalje, Ustavni sud zapaža da su nasuprot apelantovim navodima, redovni sudovi detaljno obrazložili i zbog čega je neosnovan apelantov zahtjev da tužene obaveže na solidarnu isplatu potraživanja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, primjenjujući odredbe člana 277. ZOO, te člana 386. stav 2. i člana 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku, detaljno obrazložili i odluke o zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U ovakvim obrazloženjima Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3031/22 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio