Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-983/22 („Lok osiguranje“ d. d. Sarajevo u likvidaciji)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-983/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-983/22, rješavajući apelaciju „Lok osiguranja“ d. d. Sarajevo u likvidaciji, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo „Lok osiguranje“ d. d. Sarajevo u likvidaciji protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 436120 21 Rev od 22. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Lok osiguranje“ d. d. Sarajevo u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koje zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 18. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 436120 21 Rev od 22. decembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 436120 14 Ps od 25. maja 2018. godine obavezana je „Privredna banka“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) da apelantu nadoknadi štetu u iznosu od 352.365,34 KM. Istom presudom je odbijen apelant sa zahtjevom da se utvrde ništavnim tri odluke njegovog Nadzornog odbora od 23. aprila i 14. maja 2012. godine (u daljnjem tekstu: sporne odluke), kao i da se utvrde ništavnim njegove isplate prvotuženoj, Unis institutu Sarajevo i Ivanu Glibiću (u daljnjem tekstu: drugotuženi i trećetuženi ili zajedno: tuženi).
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je rješenjem Agencije za nadzor osiguranja Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Agencija) od 3. aprila 2009. godine apelantu data saglasnost da sredstva svog dioničkog kapitala uloži kod prvotužene u nenamjenski depozit sa zabranom raspolaganja bez saglasnosti Agencije. Navedeno rješenje Agencije dostavljeno je i prvotuženoj. Utvrđeno je da je apelant s prvotuženom u aprilu 2009. godine sklopio ugovore o oročavanju sredstava na period od 36 mjeseci. Po isteku navedenog perioda prvotužena je po apelantovom zahtjevu, bez saglasnosti Agencije, razročila nenamjenski depozit i apelantu vratila deponirana sredstva. Utvrđeno je da je apelantov Nadzorni odbor donio sporne odluke da se razročena sredstva upotrijebe za plaćanje apelantovih dospjelih obaveza, nakon čega je apelant tuženim isplatio utuženi iznos. Općinski sud je utvrdio da je rješenjem Agencije od 17. decembra 2012. godine apelantu oduzeto odobrenje za obavljanje životnog osiguranja i raspolaganja sredstvima po bilo kojem osnovu.
4. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 269. u vezi sa članom 310. Zakona o privrednim društvima zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije za utvrđivanje ništavnosti odluka Nadzornog odbora. Kako je obrazloženo, navedene odluke Nadzornog odbora su akti samog apelanta i, u konačnici, takve odluke ne stvaraju ni prava ni obavezu tuženim da po tim odlukama traže isplate. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da pravo tuženih na isplatu primljenih iznosa nije zasnovano na tim odlukama nego na ugovorima o kreditu i jamstvu, a te pravne poslove apelant nije pobijao u konkretnom postupku. Nadalje, Općinski sud je primjenom člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da nije osnovan ni apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrde ništavnim njegove isplate tuženim. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da samo raspolaganje kao činidba ne može biti ništavno s obzirom na to da ima osnov u određenom pravnom poslu koji apelant u konkretnom sporu nije osporavao. Kako apelant nije postavio zahtjev za utvrđivanje ništavnosti pravnih poslova po osnovu kojih je imao obavezu da izvrši isplate, te kako isplate nisu utvrđene ništavnim, Općinski sud je zaključio da je neosnovan i njegov zahtjev da mu tuženi vrate utuženi iznos u smislu člana 104. ZOO-a.
5. Općinski sud je, primjenom člana 54. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, usvojio apelantov zahtjev za naknadu štete u utuženom iznosu na osnovu člana 154. stav
1. ZOO-a. Naime, Općinski sud je naveo da je prvotužena, protivno zabrani raspolaganja apelantovim garantnim fondom koja je ustanovljena rješenjima Agencije, razročila oročena sredstva i omogućila apelantu isplate koje ne predstavljaju naknade iz osiguranja. Propuštanjem da postupi po tim rješenjima prvotužena je omogućila nezakonitu upotrebu tih sredstava u smislu plaćanja obaveza koje ne predstavljaju obaveze po osnovu polica osiguranja.
6. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 436120 18 Pž od 17. februara 2021. godine djelimično uvažio žalbu prvotužene i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je odbio apelantov zahtjev za naknadu štete. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da se žalbom prvotužene osnovano osporava odluka o apelantovom zahtjevu za naknadu štete. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da rješenjem Agencije od 3. aprila 2009. godine nije određeno trajanje zabrane, pa je ta zabrana, suprotno zaključku prvostepenog suda i shodno odredbi člana 11. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, mogla trajati najduže šest mjeseci. Stoga, kako zabrana raspolaganja apelantovim sredstvima nije produžena, sud je ocijenio da nije bilo protivpravnosti u postupanju prvotužene kao jednog od općih uvjeta za postojanje odgovornosti za štetu. Naime, kako je sud obrazložio, prvotužena je razročila oročena sredstva po zahtjevu samog apelanta, i to po isteku zabrane 2012. godine. Osim toga, s obzirom na to da je razročena sredstva prvotužena prebacila na apelantov račun, omogućivši mu da raspolaže svojom imovinom, sud je zaključio da to nije dovelo do umanjenja njegove imovine, odnosno do nastanka štete. Naknadne apelantove radnje u vidu raspolaganja tim sredstvima, suprotno odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, ne mogu se staviti na teret i odgovornost prvotuženoj. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da nema osnova za isplatu naknade štete po osnovu deliktne odgovornosti prvotužene u smislu člana 154. ZOO-a.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 436120 21 Rev od 22. decembra 2021. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da sudovi nisu primijenili odredbu člana 57. stav 5. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Navedenom odredbom je propisano da je svaki oblik raspolaganja sredstvima osiguranja prema nekom licu ništavan i nevrijedeći. Međutim, u konkretnom slučaju, apelantovo raspolaganje je uslijedilo kao izvršenje određenih obaveza nastalih po osnovu ranije zaključenih dvostranih ugovora s tuženima, čije utvrđenje ništavnosti apelant nije tražio i koji su pravno važeći i na snazi. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantov zahtjev kojim je tražio utvrđenje ništavnosti odluka Nadzornog odbora neosnovan jer navedene odluke nisu proizvele pravne učinke za tužene.
8. Apelant navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Smatra da je pogrešan stav sudova da jednostrana radnja, poput odluke njegovog Nadzornog odbora, koja sama po sebi ne proizvodi nikakav učinak na tužene, ne može biti proglašena ništavnom. Smatra da je navedeni stav suprotan odredbama člana 25. stav 3. ZOO-a, u vezi sa članom 57. stav 5. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, čl. 104. i 105. ZOO-a, prema kojima ništavnost postoji ne samo u slučaju ugovornih, dvostrano pravnih poslova, nego i u slučaju jednostranih pravnih poslova, kao što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, smatra da je restriktivno tumačenje pravnog instituta ništavnosti kontradiktorno i odredbama Zakona o privrednim društvima, koji u članu 245. izričito propisuje mogućnost pobijanja odluka skupštine društva, koje, jednako kao i odluke nadzornog odbora društva, predstavljaju jednostrani akt, odnosno radnju društva. Nadalje, apelant navodi da prvotužena nije poštovala zabranu raspolaganja oročenim depozitom koju je izrekla Agencija 3. aprila 2009. godine. Također, navodi i da je njegov Nadzorni odbor sredstva iz garantnog fonda, protivno odredbama čl. 11, 57. i 71. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, upotrijebio za isplatu obaveza koje nisu isplata naknade iz osiguranja, nezakonito isplaćujući tuženim utuženi iznos.
Relevantni propisi
9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Kad je ugovor zaključen
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Posledice ništavosti
Član 104. (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. (2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište. (3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.
Osnovi odgovornosti
Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
10. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 24/05 i 36/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11. stav (2)
Nadzor ulaganja
Agencija za nadzor također ima ovlaštenje da spriječi raspolaganje, opterećivanje ili određene načine korištenja imovine društva. Takvo naređenje može trajati najviše šest mjeseci, ali se može obnoviti onoliko puta koliko god se bude smatralo potrebnim.
3.4. ULAGANJA SREDSTAVA DRUŠTVA
Član 57. stav (5)
Opće odredbe Konfiskacija, hipoteke, prijenosi i bilo koji drugi oblik raspolaganja sredstvima osiguranja prema nekom licu je ništavan i nevažeći.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja koja su bila relevantna za odlučenje i dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odluke. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno istakli da odluke apelantovog Nadzornog odbora predstavljaju jednostrane akte koji sami po sebi ne proizvode bilo kavo dejstvo u pogledu prava tuženih, koji su svoja potraživanja naplatili po drugim pravnim osnovima. Stoga, imajući u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženih, Ustavni sud njihova utvrđenja ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da se na osnovu obrazloženja iz osporenih odluka ne može reći da su proizvoljni zaključci Kantonalnog i Vrhovnog suda kojima su odbili apelantov zahtjev za naknadu štete od prvotužene jer je u vezi s tim dato jasno i uvjerljivo obrazloženje (vidi tač. 4. i 5), koje se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“.
17. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Nadalje, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman