Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1163/22 („Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1163/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1163/22, rješavajući apelaciju „Adriatic osiguranja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo „Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 131401 20 Rev od 25. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Advokatsko društvo „Martinović i partneri“ d.o.o. Mostar, Podružnica Sarajevo, podnijelo je 4. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 131401 20 Rev od 25. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 131401 20 Gž od 17. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 131401 16 P od 30. marta 2020. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 43 0 P 131401 16 P od 30. marta 2020. godine obavezao apelanta da maloljetnoj tužiteljici (u daljnjem tekstu: maloljetna tužiteljica) na ime naknade nematerijalne štete (stav 1), dospjelih naknada za tuđu njegu i pomoć za označeni period (stav 2), naknade za tuđu njegu i pomoć počevši od označenog datuma pa za ubuduće dok postoje zakonski uvjeti za to (stav 3) i na ime materijalne štete (stav 4) isplati označene novčane iznose. Presudom je obavezan apelant da roditeljima maloljetne tužiteljice na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog teškog invaliditeta bliske osobe isplati novčane iznose navedene u dispozitivu (st. 5. i 6), kao i da im naknadi troškove postupka (stav 7). U preostalom dijelu tužbeni zahtjevi maloljetne tužiteljice i njenih roditelja su odbijeni. U postupku je utvrđeno da se dogodila teška saobraćajna nezgoda u kojoj je vozač motornog vozila, koje je bilo osigurano kod apelanta, vozeći kroz naseljeno mjesto vozilo koje je imalo neispravne kočnice i volan i krećući se brzinom većom za više od 25 km/h od dozvoljene udario maloljetnu tužiteljicu koja je tada imala devet godina i pri tome joj nanio teške tjelesne ozljede. Navedeno je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke utvrđeno da u nastanku nezgode nema doprinosa maloljetne tužiteljice i da bi nezgoda bila izbjegnuta da je vozač upravljao ispravnim vozilom i vozio propisanom brzinom.

3. Općinski sud je istakao da zbog navedenog maloljetnoj tužiteljici pripada pravo na naknadu štete shodno odredbama čl. 173, 174. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisana odgovornost za štetu nastalu od opasne stvari, što vozilo jeste, a apelant je odgovoran prema principu objektivne odgovornosti. Utvrđeno je da je vozač navedenog vozila pravosnažnom presudom osuđen za krivično djelo – teško krivično djelo protiv sigurnosti saobraćaja. Navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je maloljetna tužiteljica teško ozlijeđena s visokim stepenom naruženosti i dijagnozom paraplegije. Utvrđeno je da je tužiteljica nesposobna za samostalan život, da njeno stanje zahtijeva tuđu njegu i pomoć od 12 do 16, pa čak i više sati dnevno, i to počevši od dana nesreće pa ubuduće dok postoje zakonom propisani uvjeti (član 203. ZOO-a). Zbog toga je Općinski sud zaključio da maloljetnoj tužiteljici pripada pravo na naknadu za tuđu njegu i pomoć u iznosu koji joj je dosudio. Utvrđeno je da je za maloljetnu tužiteljicu u humanitarnoj akciji sakupljen novčani iznos koji je utrošen za njeno liječenje u inostranstvu. Navedeno je da bez obzira na to što ona nije imala odobrenje Zavoda zdravstvenog osiguranja za odlazak na to liječenje, navedeni novčani iznos ne može biti odbijen od iznosa koji je apelant dužan da plati shodno navedenim odredbama ZOO-a jer taj novac predstavlja imovinu maloljetne tužiteljice stečenu poklonom.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 131401 20 Gž od 17. juna 2020. godine djelimično je usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena u stavu 1. na način da je maloljetnoj tužiteljici dosuđen manji ukupan iznos na ime pretrpljene nematerijalne štete, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena. Kantonalni sud je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja o postojanju podijeljene odgovornosti jer je u postupku jasno utvrđeno da nije bilo doprinosa maloljetne tužiteljice nastanku nezgode. Kako je naveo taj sud, neosnovana je i apelantova tvrdnja da je iznos štete za liječenje trebalo umanjiti za iznos prikupljen u humanitarnoj akciji. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je nesporno da je u humanitarnoj akciji prikupljen novčani iznos koji je maloljetna tužiteljica trošila za liječenje u inostranstvu jer liječenje matičnim ćelijama nije bilo moguće u BiH, ali da taj novac predstavlja njenu imovinu jer se radi o poklonu. Navedeno je da je odredbama čl. 154. i 195. ZOO-a propisano da svako ko drugome pričini štetu dužan ju je naknaditi, osim ako dokaže da je nastala bez njegove krivice, te da ko drugome nanese tjelesnu ozljedu dužan mu je naknaditi troškove liječenja i izgubljenu zaradu u vrijeme liječenja. Navedeno je da je stoga bilo opravdano obavezati apelanta na naknadu navedene štete. Osim toga, navedeno je da je neosnovana apelantova tvrdnja da maloljetnoj tužiteljici ne pripada pravo na naknadu za tuđu njegu i pomoć jer joj je pružaju roditelji. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je maloljetna tužiteljica doživjela 100% umanjenje životnih aktivnosti, da je prikovana za kolica, da nije u stanju sama obavljati ni osnovne životne potrebe kao što su oblačenje, održavanje higijene i hodanje, te joj stoga, u skladu sa članom

188. ZOO-a, pripada pravo na tuđu njegu i pomoć bez obzira na to što joj je pruža njena porodica.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 131401 20 Rev od 25. januara 2022. godine djelimično je uvažena apelantova revizija i nižestepene presude preinačene u dijelu u kojem je odlučeno o visini naknade za tuđu njegu i pomoć, tako da je taj iznos umanjen na način precizno naveden u izreci presude. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni prigovori da maloljetnoj tužiteljici nije trebalo dosuditi novčani iznos za troškove liječenja jer ih je ona platila sredstvima od humanitarne pomoći. Navedeno je da maloljetnoj tužiteljici pripada i pravo na naknadu za tuđu njegu i pomoć, bez obzira na to što joj je pružaju roditelji, jer je dokazano da joj je takva pomoć neophodna.

6. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Navodi da je sasvim pogrešan i nezakonit zaključak redovnih sudova da humanitarna pomoć predstavlja imovinu maloljetne tužiteljice te da su od dosuđenog iznosa redovni sudovi trebali odbiti sva novčana sredstva koja je primila na bilo koji način, uključujući i novac iz humanitarne pomoći. U vezi s tim, apelant se poziva na Presudu Vrhovnog suda RBiH broj 107/88 od 8. decembra 1988. godine u kojoj je istaknut stav da povrijeđeno lice ne može tražiti naknadu troškova za liječenje i odlazak u bolnicu ako ti troškovi nisu plaćeni iz njegove imovine. Ističe i da je takav stav zauzeo i Ustavni sud Hrvatske u Presudi broj U-III-1297/2018 od 12. jula 2018. godine koji je također istakao da prikupljena humanitarna pomoć ne predstavlja imovinu korisnika. Apelant se poziva i na Presudu Vrhovnog suda Srbije broj Rev-88/99 od 10. februara 1999. godine prema kojoj odštetna naknada ne može biti veća od nastale štete pa se sve isplate uračunavaju u naknadu. Navodi i da je proizvoljno utvrđenje da maloljetnoj tužiteljici pripada pravo na tuđu njegu i pomoć s obzirom na to da joj tu pomoć pružaju roditelji besplatno, tj. bez troškova.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali iz kojih razloga se uplaćena humanitarna pomoć smatra imovinom maloljetne tužiteljice, pa Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. U tom smislu nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova u pogledu apelantove obaveze na isplatu naknade nematerijalne štete i naknade za tuđu njegu i pomoć koja jasno proizlazi iz propisa na koje su se redovni sudovi pozvali (vidi tač. 2, 3. i 4. ove odluke). Pri tom Ustavni sud naglašava da je neosnovana apelantova tvrdnja da maloljetnoj tužiteljici ne pripada pravo na naknadu za tuđu njegu i pomoć jer joj je besplatno pružaju roditelji. Osim toga, Ustavni sud naglašava da nije vezan praksom sudova iz drugih država na koje se apelant poziva u apelaciji. Međutim, Ustavni sud ipak ukazuje da je pravno i činjenično stanje koje je rješavao Ustavni sud Hrvatske drugačije od konkretnog. Naime, u tom predmetu je humanitarna organizacija na svom računu prikupljala novac za liječenje djevojčice koja je preminula te su sudovi odlučili da je neosnovan zahtjev njenih roditelja da im humanitarna organizacija isplati novac koji je preostao od neizvršenog liječenja. Također, pozivanje na presudu Vrhovnog suda Srbije je neosnovano jer se u njoj navodi stav o isplatama a ne uplatama u odnosu na odštetu. Također, neosnovano je i pozivanje apelanta na presudu Vrhovnog suda bivše RBiH jer je u konkretnom slučaju utvrđeno da je liječenje maloljetne tužiteljice plaćeno iz njene imovine (vidi tačku 5. ove odluke).

13. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1163/22 („Adriatic osiguranje“ d.d… | Sudska praksa | Aktio