Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-494/22 (A. K. i drugi)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-494/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-494/22, rješavajući apelaciju Almedina Karamehića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Almedin Karamehić i Hamza Karray protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 194752 21 Kž od 12. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 194752 21 K od 21. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Selmin Rebihić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 194752 21 Kž od 12. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 194752 21 K od 21. juna 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Almedin Karamehić, Hamza Karray i Selmin Rebihić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant) iz Zenice, koje zastupa Denis Beganović, advokat iz Zenice, podnijeli su 8. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 194752 21 Kž od 12. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 194752 21 K od 21. juna 2021. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 43 0 K 194752 21 K od 21. juna 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda), apelante proglasio krivim. Prvoapelant je proglašen krivim što je na način detaljno opisan u tač. I, II1. i II2. izreke presude počinio produženo krivično djelo krađe iz člana 286. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi člana 31. KZFBiH, u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 371. stav 1. KZFBiH, opisanog u tačci III izreke presude. Drugoapelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim pod tač. I i IV izreke presude počinio produženo krivično djela krađe u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materijala, a trećeapelant što je radnjama opisanim pod tač. I i II izreke presude, počinio krivično djela krađe. Prvoapelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, drugoapelant na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a trećeapelant na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Prvoapelantu i drugoapelantu je izrečena i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to od prvoapelanta dva ručno pravljena pištolja i dva komada vojne municije, a od drugoapelanta automatska puška sa okvirom i 28 komada vojne municije.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo Zeničko - dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), podiglo optužnicu broj T04 0 KT 0040615 21 protiv apelanata, koju je taj sud, 24. februara 2021. godine, potvrdio. Općinski sud je 18. juna 2021. godine, održao ročište radi izjašnjenja apelanata o krivnji, na kojem su apelanti priznali krivnju. Apelanti su, također, izjavili da razumiju da se izjavom o priznanju krivnje odriču prava na suđenje. Općinski sud je, u smislu člana 245. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) utvrdio da su apelanti izjave o priznanju krivnje dali dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem. Utvrđeno je da su apelanti bili upoznati o posljedicama priznanja krivnje, uključujući posljedice u odnosu na naknadu štete i troškove krivičnog postupka.
4. Općinski sud je potom proveo dokaze Tužilaštva, među kojima su i dokazi proistekli iz naredbe od 4. decembra 2019. godine za pretresanje objekata koje koristi prvoapelant, više zapisnika o ispitivanju apelanata, zapisnike o saslušanju četiri svjedoka i nalaz i mišljenje provedenog balističkog vještačenja. Sud je utvrdio da iz tih dokaza nesumnjivo proizlazi da su apelanti počinili krivična djela na način, u vrijeme i mjestu kako je to pobliže opisano u izreci presude. Sud je provedenim dokazima poklonio punu vjeru jer je utvrdio da nisu u suprotnosti jedan u odnosu na drugi i na cio dokazni postupak sa jedne i na priznanje apelanata sa druge strane. Na provedene dokaze apelanti nisu imali primjedbi. Također, sud je utvrdio da kod apelanata, u vrijeme izvršenja krivičnog djela nisu postojale okolnosti koje bi isključivale ili bitno umanjivale njihovu uračunljivost, nego su postupali sa direktnim umišljajem.
5. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 K 194752 21 Kž od 12. novembra 2021. godine, djelimično uvažio žalbe prvoapelatovog i drugoapelantovog branitelja i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni. Prvoapelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci a drugoapelant na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Kantonalni sud je ponovio da su se apelanti jasno izjasnili da razumiju da se izjavom o priznanju krivnje odriču prava na suđenje. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, nakon uvida u sadržaj materijalnih i subjektivnih dokaza, na koje apelanti nisu imali primjedbi u pogledu njihove vjerodostojnosti i zakonitosti, izveo pravilan zaključak, da su apelanti počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim. Kantonalni sud je podsjetio da je prvoapelantovo priznanje krivnje bilo jasno, određeno i potpuno, kada je na ročištu istakao da priznaje kako činjenični opis iz optužnice, tako i pravnu ocjenu djela. Takvim priznanjem se odrekao prigovaranja činjeničnoj osnovi presude. Stoga je Kantonalni sud, žalbene navode prvoapelantovog branioca, koji se odnose na postojanje bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja, i povrede Krivičnog zakona, ocijenio neosnovanim. Pri tome je ukazao da se istaknutim navodima ne može dovesti u pitanje prvoapelantovo priznanje krivnje, koje je potkrijepljeno svim dokazima u koje je prvostepeni sud izvršio uvid i pročitao ih u postupku, koji je proveden shodno članu 245. stav 1. ZKPFBiH.
6. Apelanti ukazuju na povredu člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je navedeno da je na prvoapelantovu štetu povrijeđen krivični zakon i da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima. Povreda krivičnog zakona se ogleda u činjenici da je prvoapelant osuđen za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija, iako je balističkim vještačenjem utvrđeno da je prvi pištolj „igračka“, koja je proizvedena kao kopija starog oružja – kubure, dok se drugi pištolj, zbog opisanog nedostatka smatra nekompletnim vatrenim oružjem. Prvoapelant navodi da je, nakon prijema prvostepene presude, „uočio da je osuđen za držanje oružja sa čim se nije slagao“, što dovodi u sumnju da postupak priznanja o krivnji nije proveden u skladu sa odredbom člana 245. ZKPFBiH. Osim toga, apelanti smatraju da su osporene presude temelje na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način. Nezakonitost se ogleda u činjenici da sudija za prethodno saslušanje, nakon izdavanja usmene naredbe za pretresanje objekata koje koristi prvoapelant, od 4. decembra 2019. godine, o tome nije sačinio zapisnik. Također, ističu da su nezakoniti i dokazi, na osnovu kojih je utvrđeno da je prvoapelant počinio krivično djelo krađe. Ističu da Kantonalni sud ove navode nije cijenio.
7. Uz apelaciju je dostavljeno rješenje Općinskog suda broj 43 0 K 203022 21 Kps od 13. decembra 2021. godine iz drugog predmeta protiv prvoapelanta. U tom predmetu, sudija za prethodno saslušanje je, povodom prethodnih prigovora prvoapelantovog branitelja, odbio da potvrdi optužnicu. Sudija je pregledom spisa i dokaza dostavljenih uz optužnicu, zaključio da su dokazi pribavljeni na osnovu usmene naredbe za pretres od 4. decembra 2019. godine, nezakoniti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. st. (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode prvoapelanta i drugoapelanta
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. U vezi sa prigovorima o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, u specifičnim okolnostima ovog predmeta, proveo „skraćeni“ postupak, u skladu sa članom 245. ZKPFBiH, zato što su apelanti, prije suđenja, na ročištu priznali krivnju i na taj način se odrekli prava na suđenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvostepenom postupku, pored priznanja krivnje apelanata za izvršenje krivičnih djela za koja su osuđeni, imao u vidu dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu čiju relevantnost, zakonitost i autentičnost apelanti nisu doveli u sumnju u tom dijelu postupka. Također, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije proveo samo materijalne dokaze, za koje se u apelaciji navodi da su nezakoniti, nego i druge opisane dokaze (vidi, tačka 4. ove odluke). Ustavni sud zapaža da prvoapelant u apelaciji samo ponavlja navode koje je isticao i u žalbi protiv prvostepene presude. Međutim, te navode je Kantonalni sud razmotrio i jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje zaključke kako u pogledu utvrđivanja relevantnog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnog prava. Ovakva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Osim toga, prvoapelant i drugoapelant ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u krivičnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama prekršena neka procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije na štetu prvoapelanta i drugoapelanta, već isključivo traže da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta i drugoapelanta u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda, koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
b) U odnosu na trećeapelantove navode
15. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je učinkovit i adekvatan ispitati nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tomu, apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je trećeapelant propustio, u skladu s odredbom člana 307. stav (1) ZKPFBIH podnijeti žalbu Kantonalnom sudu protiv prvostepene presude. Dakle, trećeapelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stava (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko nisu iscrpljeni mogući pravni lijekovi prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman