Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1253/22 (Zapadnohercegovački kanton)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1253/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednica Valerija Galić i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1253/22, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zapadnohercegovačkog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 Rs 039988 21 Rev od 22. veljače 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg kao zakonski zastupnik zastupa Pravobraniteljstvo Zapadnohercegovačkog kantona, podnio je 8. travnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 039988 21 Rev od 22. veljače 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 64 0 Rs 039988 20 Rsž 2 od 14. siječnja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 64 0 Rs 039988 20 Rs 3 od 16. rujna 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda obvezan je apelant da S. Š. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime razlike neisplaćenih plaća i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, naknade za ishranu tijekom rada, te naknade za prijevoz isplati novčane iznose, sve bliže određeno u izreci presude. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je tužitelj bio uposlen kod Stručne organizacije Centar za vozila (u daljnjem tekstu: Centar), te da mu poslodavac nije redovno isplaćivao plaće i naknade. Općinski sud je dalje naveo da je apelantova Vlada, pozivajući se na članak 12. stavak (2) Zakona o ustanovama, donijela Uredbu o osnivanju Centra od 10. rujna 2001. godine (u daljnjem tekstu: Uredba), te da je Centar imao pravni status i položaj ustanove. Obrazloženo je da je tužitelju radni odnos prestao zbog otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem, te da je Centar, nakon okončanja stečajnog postupku, brisan iz sudskog registra. Općinski sud je naveo da je odredbom članka 54. stavak (2) Zakona o ustanovama propisano da osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za obveze ustanove. Nadalje, naveo je da je odredbom članka 16. stavak 3. Uredbe i članka 13. stavak 1. Statuta Centra propisano da apelant za njegove obveze odgovara solidarno i neograničeno. Imajući to u vidu, Općinski sud je zaključio da je apelant odgovoran za obveze koje Centar ima prema svojim uposlenicima. Općinski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke utvrdio visinu tužiteljevih potraživanja iz radnog odnosa, te je slijedom toga odlučio kao u izreci.
3. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na odredbe članka 16. stavak (3) Uredbe i članka 13. stavak (1) Statuta Centra. U svezi s tim, ukazao je da navedene odredbe ne prave distinkciju vrsta obveza Centra za koje apelant odgovara solidarno i neograničeno, te da apelant odgovara i za obveze koje ustanova ima prema svojim uposlenicima. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da ako dužnici solidarno odgovaraju za određenu obvezu, vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od bilo kojeg dužnika u smislu odredbe članka 414. Zakona o obligacijskim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelant, nasuprot njegovim navodima, pasivno legitimiran u konkretnom sporu.
4. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je kao neutemeljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao da je apelant osnovao Centar kao ustanovu, te da je pasivno legitimiran za njegove obveze prema uposlenicima, što, prema ocjeni tog suda, proizlazi iz zakona i statuta.
5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu. Naime, apelant navodi da ne postoji pravna norma kojom se apelant kao osnivač obvezuje na isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa. Pri tome, apelant smatra da isključivo Centar kao poslodavac odgovara za isplatu plaća i drugih obveza iz radnog odnosa prema radnicima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojavena temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud primjećuje da je apelant nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna poduzeća kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15., i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ako joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima, dao dovoljne i jasne razloge o njihovoj neutemeljenosti, te je time odgovorio na navode koje apelant ponavlja u apelaciji (vidi točku 4. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih navoda, te da u svezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-874/20 od 6. svibnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. U odnosu na apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ponavlja da je apelant nositelj javne vlasti te da se navedeno ustavno pravo ne može primijeniti u odnosu na apelanta.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stajališta navedena u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman