Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1601/22 (MAT – ING d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1601/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1601/22, rješavajući apelaciju koju je podnio MAT – ING d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MAT – ING d.o.o. Čitluk protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 175090 20 Rev od 11. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MAT – ING d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Jurišić & Ćulanić iz Mostara, podnio je 6. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 175090 20 Rev od 11. januara 2022. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 175090 16 Ps od 12. oktobra 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 175090 16 Ps od 12. oktobra 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže Općinu Čitluk (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati dug. Sud je u obrazloženju presude utvrdio da su radi izgradnje dječijeg vrtića u Čitluku Fondacija „Primorac“ (u daljnjem tekstu: Fondacija) i tužena zaključile ugovor od 22. jula 2008. godine. Tim ugovorom Fondacija se obavezala svojim sredstvima finansirati izgradnju vrtića, izabrati projektanta, izvođača radova i stručno nadzorno tijelo te predati objekt po sistemu „ključ u ruke“ tuženoj u trajno vlasništvo bez naknade. Obaveza tužene je bila da riješi imovinskopravne odnose, ishodi komunalne priključke i potrebne dozvole, te da imenuje svoje nadzorno tijelo. Tužena je ispunila svoje ugovorne obaveze – donijela odluku o izgradnji vrtića, pribavila potrebno zemljište, imenovala nadzorni organ i pribavila građevinsku dozvolu za objekt. Sud je utvrdio i da je Fondacija u februaru 2009. godine s apelantom zaključila ugovor o izgradnji objekta dječijeg vrtića. Tim ugovorom je određen obim i kvalitet radova koje je apelant bio dužan preduzeti, te je ugovoreno da se radovi u toku izgradnje mogu mijenjati samo pismenim nalogom naručioca Fondacije ili uz saglasnost obje strane. Vrijednost radova prema tom ugovoru je iznosila 510.227,00 KM bez PDV-a, a Fondacija je apelantu isplatila iznos od 625.299,76 KM.

3. Sud je ukazao da je među parničnim strankama bilo sporno da li je apelant preduzimao naknadne radove na objektu, te da li je tužena dužna da mu plati troškove tih radova. U vezi s tim je istakao da je vještak građevinske struke potvrdio da su naknadni radovi preduzeti, da o tome nije zaključen ugovor, te da građevinski dnevnici za te radove nisu uredno vođeni. Slijedom navedenog, sud je zaključio da obaveza finansiranja izgradnje objekta, koju je Fondacija preuzela ugovorom od 22. jula 2008. godine, nije prešla na tuženu, te da ona stoga nije pasivno legitimirana. U vezi s apelantovim navodima da je naknadne radove izvodio u skladu s usmenim nalozima tužene, sud je ukazao da je članom 630. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor o građenju mora biti sklopljen u pismenoj formi, uključujući i naknadne radove. Pri tome je istakao da pasivna legitimacija tužene ne proizlazi ni iz činjenice da je ona u građevinskoj dozvoli označena kao investitor, s obzirom na to da je tako dogovoreno ugovorom između Fondacije i tužene.

4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 175090 18 Pž od 4. septembra 2019. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je tužbeni zahtjev usvojen. Sud je u obrazloženju istakao da se radovi koje je apelant naknadno preduzeo odnose na infrastrukturu bez koje izgrađeni objekt ne bi bio funkcionalan, te da se na plaćanje tih radova tužena obavezala ugovorom od 22. jula 2008. godine. Ocijenio je pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je naručilac radova Fondacija, uz obrazloženje da je odluku o građenju donio nadležni organ tužene, koja je označena kao investitor u građevinskoj dozvoli, te je istakao da se radilo o izgradnji javne ustanove a ne privatnog vrtića. Konačno, sud je istakao da se na građenje po sistemu „ključ u ruke“ obavezala Fondacija, ali ne i apelant, te da stoga on ima pravo na nepredviđene troškove. Stoga je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev primjenom čl. 67, 72. stav 4. i 630. stav 2. ZOO-a.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 175090 20 Rev od 11. januara 2022. godine usvojena je revizija tužene i drugostepena presuda je preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je obrazložio da je zaključak drugostepenog suda da je naručilac naknadno izvedenih radova tužena zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je istakao da su ti radovi proizašli iz ugovora o građenju spornog objekta koji su Fondacija i apelant zaključili 2009. godine, po kojem osnovu je Fondacija apelantu isplatila 17.860,00 KM preko ugovorene cijene. Stoga je zaključio da je na taj način Fondacija apelantu djelimično platila naknadno izvedene radove i ostala dužna utuženi novčani iznos. Osim toga, sud je ukazao da je apelantov zakonski zastupnik u iskazu naveo da je sporne radove izveo po zahtjevu Fondacije i da za to nije podnosio račun tuženoj. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da tužena u konkretnom slučaju nije pasivno legitimirana. Stoga je primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvojio reviziju tužene i preinačio drugostepenu odluku.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio član 240. stav 2. ZPP-a jer je osporenu presudu donio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da je sporne radove preduzeo na zahtjev tužene kao investitora, koja je nadzirala i prihvatila te radove, te da je ugovor koji je zaključila s Fondacijom ne može ekskulpirati od solidarne odgovornosti za plaćanje tih radova. Ističe da to proizlazi iz odredbi Zakona o prostornom uređenju HNK i Zakona o građenju HNK, kojima je propisano da su učesnici gradnje investitor i izvođač radova. Konačno, apelant navodi da je Fondacija prestala finansirati sporni projekt jer je prestala da radi uslijed krivičnih postupaka koji su pokrenuti protiv njenih čelnika.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da tužena nije pasivno legitimirana u odnosu na apelantovo potraživanje troškova naknadno izvedenih radova po osnovu ugovora koji je apelant zaključio s Fondacijom 2009. godine. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud osporenu odluku donio drugačijom primjenom materijalnog prava, dakle na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP-a, a ne na osnovu drugačije utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1601/22 (MAT – ING d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio