Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1329/22 (Platinum invest" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1329/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-

1329/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Platinum invest“ d.o.o. Banjaluka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Platinum invest“ d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 230989 21 Rev od 21. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Platinum invest“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 15. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 230989 21 Rev od 21. januara 2022. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 30. oktobra 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu M. Č. i D. R. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) da mu predaju u posjed, slobodan od lica i stvari, stan bliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan). Takođe je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti da sporni stan izdaje u zakup isplate određeni novčani iznos.

3. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je apelant vlasnik parcele na kojoj je izgrađen stambeni objekat u kojem se nalazi sporni stan te da je on bio investitor gradnje. Pri tome, ukazao je da za navedeni objekat nije izdata upotrebna dozvola, niti je taj objekat upisan u zemljišnoknjižnu evidenciju. Takođe, naveo je da je jedan dio radova na tom stambenom objektu izvelo privredno društvo SG „Inženjering“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: izvođač radova). Nadalje, naveo je da je dio cijene izvedenih radova apelant isplatio u novcu, dok su za preostali dio iznosa cijene izvedenih radova apelant i izvođač radova ugovorili plaćanje kompenzacijom. Naime, apelant i izvođač radova su zaključili ugovor kojim je ugovoreno da apelant za taj dio vrijednosti izvedenih radova na izvođača radova prenese pravo svojine na određenom broju stanova u tom stambenom objektu, između ostalih i na spornom stanu. Pri tome, sud je naveo da iz apelantove knjigovodstvene evidencije proizlazi da mu je izvođač radova isplatio cijenu spornog stana vrijednošću izvedenih radova. Nadalje, sud je naveo da su izvođač radova i prvotuženi zaključili ugovor o kupoprodaji spornog stana te da je prvotuženi isplatio izvođaču radova kupoprodajnu cijenu tog stana. Konačno, naveo je da je apelantov direktor sporni stan predao u posjed prvotuženom te da je on od tada u posjedu tog stana.

4. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 126. stav (1) Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijem posjedu se stvar nalazi. Takođe, naveo je da je odredbom člana 127. stav (1) Zakona propisano da vlasnik mora dokazati da je stvar čije vraćanje zahtijeva u njegovoj svojini te da je ta stvar u posjedu tuženog. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je vlasnik spornog stana, te da nema pravni osnov da zahtijeva predaju u posjed tog stana, a slijedom toga ni naknadu štete zbog nemogućnosti njegovog korišćenja.

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci od 24. maja 2021. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je prvotuženi obavezan da apelantu preda u posjed sporni stan, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju naveo da tokom postupka nije dokazano da je apelant s izvođačem radova zaključio ugovor u formi notarski obrađene isprave, niti da je prvotuženi s izvođačem radova u toj formi zaključio ugovor o kupoprodaji spornog stana. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da navedeni ugovori ne proizvode pravno dejstvo, te da prvotuženi nema jači pravni osnov na posjed spornog stana od apelanta kao vanknjižnog vlasnika tog stana.

6. Osporenom presudom Vrhovnog suda revizija prvotuženog je uvažena, drugostepena presuda je preinačena tako što je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude te je potvrđena navedena presuda. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da ugovori nisu zaključeni u zakonom propisanoj formi. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da ugovor koji su zaključili apelant i izvođač radova nema karakter ugovora o kupoprodaji, te da za taj ugovor nije bila obavezna forma na koju je ukazao drugostepeni sud. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se apelant tim ugovorom obavezao da na izvođača radova prenese pravo raspolaganja i posjeda na određenom broju stanova kao način isplate vrijednosti radova koje je izvođač izveo na stambenom objektu. U vezi s tim, ukazao je da je ispunjenjem ugovorne obaveze prema izvođaču radova prestalo apelantovo pravo svojine i posjeda na spornom stanu. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije dokazao činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo pravo svojine na spornom stanu, te da ta pretpostavka ne djeluje u njegovu nego u korist prvotuženog kao dugogodišnjeg savjesnog posjednika tog stana u smislu odredbe člana 131. stav (4) Zakona. Osim toga, ukazao je da apelant kao investitor nije ispunio zakonom propisane uslove za izdavanje upotrebne dozvole za sporni objekat i njegovu uknjižbu u zemljišnoknjižnu evidenciju. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da usljed apelantovog nečinjenja, izvođač radova nije mogao upisati svoje pravo svojine na spornom stanu u zemljišnoknjižnu evidenciju, te da apelant iz takvog postupanja ne može postići korist koju zahtijeva u konkretnom postupku.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je kao investitor na zemljištu u svom vlasništvu izgradio stambeni objekat u kojem se nalazi sporni stan te da navedeni objekat nije upisan u zemljišnoknjižnoj evidenciji. S obzirom na to, apelant smatra da je vanknjižni vlasnik spornog stana te da ima osnov da od prvotuženog traži predaju tog stana. Takođe navodi da ugovor između investitora i apelanta, te ugovor koji je investitor zaključio s prvotuženim nisu zaključeni u zakonom propisnoj formi, te da ne proizvode dejstvo. Osim toga, apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Osnovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao dovoljne i jasne razloge za zaključak zašto ugovor koji je apelant zaključio s izvođačem radova proizvodi pravno dejstvo, te zbog čega se ne pretpostavlja apelantovo pravo svojine na spornom stanu (vidi tačku 6. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1329/22 (Platinum invest" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio