Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1764/22 (Fond zdravstveno osiguranje Republike Srpske)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Nekretnina
  • Ugovor o kupoprodaji
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1764/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1764/22, rješavajući apelaciju Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 268088 20 Rev od 22. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 268088 20 Rev od 22. februara 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 268088 19 Gž od 25. juna 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 268088 17 P od 15. oktobra 2019. godine.

Uvodna napomena

2. S. Š. (u daljnjem tekstu: tuženi) kao prodavac i apelant kao kupac zaključili su 13. jula 2016. godine ugovor o kupoprodaji nepokretnosti u Trebinju (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Predmet tog ugovora bio je poslovni prostor, ostava i garažno mjesto u stambeno-poslovnom objektu (u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost), te odgovarajući suvlasnički dio zemljišta na kojem je izgrađen taj stambeno-poslovni objekat. Osporene odluke

3. Presudom Osnovnog suda odbijen je apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi sporni ugovor. Djelimično je usvojen apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine sporni ugovor, te je obavezan tuženi da apelantu vrati iznos od 1.274.510,00 KM, dok je preko tog iznosa odbijen njegov eventualni tužbeni zahtjev.

4. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je tuženi u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio upisan kao vlasnik sporne nepokretnosti u knjizi uloženih ugovora, dok je u zemljišnoj knjizi i katastarskoj evidenciji kao vlasnik odnosno posjednik zemljišta na kojem je izgrađena sporna nepokretnost bilo upisano pravno lice. Pri tome, naveo je da je na navedenom zemljištu bila upisana hipoteka u korist banke. Dalje, sud je naveo da je spornim ugovorom ugovoreno da će apelant isplatiti tuženom kupoprodajnu cijenu najkasnije do 31. decembra 2016. godine, pod uslovom da mu tuženi do tada dostavi dokaz da je hipoteka izbrisana, te da će se ugovor smatrati raskinutim ukoliko tuženi ne postupi na navedeni način. Takođe, sud je naveo da je tuženi dostavio apelantu zemljišnoknjižni izvadak od 29. decembra 2016. godine iz kojeg proizlazi da je hipoteka izbrisana. Sud je naveo da apelant nije isplatio tuženom kupoprodaju cijenu, zbog čega je on protiv apelanta pokrenuo parnični postupak, te da je pravosnažnom presudom utvrđeno da je pravno valjan sporni ugovor. Osim toga, apelant je obavezan da tuženom isplati iznos od 1.274.510,00 KM sa zateznom zakonskom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.318,00 KM. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je tuženi, u izvršnom postupku koji je pokrenuo protiv apelanta kao izvršenika radi naplate navedenih potraživanja, od njega naplatio iznos od 1.755.238,68 KM.

5. Konačno, sud je ukazao da je presudom Vrhovnog suda od 29. septembra 2018. godine pravosnažno odbijen zahtjev vlasnika zemljišta za brisanje hipoteke, te da je na tom zemljištu ponovo upisana hipoteka u korist banke. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da prilikom zaključenja spornog ugovora nije bilo mana volje budući da je apelant pred notarom upozoren da je sporna nepokretnost izgrađena na zemljištu u vlasništvu pravnog lica, te da je na tom zemljištu konstituisana hipoteka. S obzirom na to, Osnovni sud je ukazao da nisu ispunjeni uslovi za poništenje spornog ugovora u smislu odredbe člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, sud je ukazao da hipoteka nije izbrisana, te da tuženi nije ispunio svoju ugovornu obavezu. S obzirom na to, zaključio je da su se stekli uslovi za raskid ugovora zbog nemogućnosti njegovog ispunjenja u smislu odredbe člana 137. ZOO-a. Imajući to u vidu, Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantu vrati iznos kupoprodajne cijene koju je od njega naplatio u izvršnom postupku. Međutim, sud je odbio njegov zahtjev da mu tuženi vrati iznos koji je od njega naplatio u izvršnom postupku na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, te zakonske zatezne kamate na iznos kupoprodajne cijene.

6. Presudom Okružnog suda apelantova žalba je djelimično uvažena prvostepena presuda je preinačena, tako što je obavezan tuženi da apelantu, pored dosuđenog iznosa, isplati novčani iznos od 433.229,34 KM, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjeni uslovi za poništenje spornog ugovora zbog mana volje u smislu odredbe člana 111. ZOO-a. Međutim, Okružni sud je ukazao da je tuženi od apelanta na ime zakonske zatezne kamate na iznos kupoprodajne cijene naplatio iznos od 433.229,34 KM. Imajući to u vidu, Okružni sud je zaključio da taj iznos predstavlja korist koju je on imao od ugovornog odnosa. Slijedom navedenog, Okružni sud je odlučio kao u izreci u smislu odredbe člana 132. ZOO-a.

7. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi ga je tuženi doveo u zabludu prilikom zaključivanja spornog ugovora. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelant upoznat da tuženi u zemljišnoknjižnoj evidenciji nije bio upisan kao vlasnik spornih nepokretnosti, te da je na zemljištu na kojem su one izgrađene konstituisana hipoteka u korist trećeg lica, ali da je on pristao na zaključenje spornog ugovora. S obzirom na to, ukazao je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da sporni ugovor nije rušljiv pravni posao u smislu odredbe člana 111. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 61. i 65. tog zakona. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da ga je tuženi prevario budući da je prećutao da se u vezi s brisanjem hipoteke vodio sudski postupak. Naime, sud je obrazložio da tuženi nije bio stranka u tom postupku, te da nije ni morao da zna za taj postupak, kao i da je taj postupak vođen u apelantovom interesu s ciljem brisanja hipoteke sa spornih nepokretnosti koje je on kupio od tuženog. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da na punovažnost spornog ugovora ne utiče činjenica da tuženi nije ispunio svoje obaveze prema pravnom licu od kojeg je kupio sporne nepokretnosti, koje je potom prodao apelantu, budući da je apelant pristao da kupi sporne nepokretnosti od lica koje nije upisano u zemljišnoknjižnu evidenciju kao njihov vlasnik, te da to tuženi nije skrivio.

8. Dalje, Vrhovni sud je naveo da troškovi parničnog i izvršnog postupka nisu u vezi s ispunjenjem obaveza preuzetih spornim ugovorom niti su tuženom isplaćeni s ciljem ispunjenja tog ugovora, nego s ciljem izvršenja pravosnažne presude kojom je utvrđena pravna valjanost tog ugovora. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da tuženi nije obavezan da apelantu isplati iznos tih troškova u smislu odredbe člana 132. stav (2) ZOO-a. Vrhovni sud je naveo da je tuženi u odnosu na apelantov primarni tužbeni zahtjev u sporu uspio u cijelosti, te da je apelant u pretežnom dijelu uspio s postavljenim eventualnim tužbenim zahtjevom. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka nižestepenih sudova da svaka stranka snosi svoje troškove u smislu odredbe člana 386. stav (2) Zakona o parničnom postupku.

9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je sporni ugovor rušljiv u smislu odredbe člana 111. ZOO-a. Naime, apelant smatra da ga je tuženi doveo u zabludu u pogledu pravnih nedostataka kupljene stvari, te da je tek nakon što je zaključio sporni ugovor saznao da tuženi nije isplatio pravnom licu kupoprodajnu cijenu za sporne nepokretnosti koje je prodao apelantu. Takođe, smatra da je doveden u zabludu budući da nije obaviješten da se je u vrijeme zaključenja spornog ugovora vodio parnični postupak u vezi s brisanjem hipoteke koja je konstituisana na spornim nepokretnostima. Apelant smatra da je imao pravo na isplatu novčanog iznosa koji je, na ime troškova parničnog i izvršnog postupka, tuženi naplatio od njega u smislu odredbe člana 132. ZOO-a. Pri tome, apelant ističe da je u konkretnom slučaju sud trebao obavezati tuženog da mu nadoknadi troškove parničnog postupka s obzirom na postignuti uspjeh u sporu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-

3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili/primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima dao dovoljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti, te je time odgovorio na navode koje on ponavlja i u apelaciji (vidi tačku 6. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1764/22 (Fond zdravstveno osiguranje… | Sudska praksa | Aktio