Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1408/22 (M. R.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1408/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-
1408/22, rješavajući apelaciju Momira Radulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Momir Radulović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 079079 20 Rev od 2. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momir Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 21. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 079079 20 Rev od 2. marta 2022. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 07907 20 Gž 2 od 23. avgusta 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 07907 19 P 2 od 20. decembra 2019. godine odbijen je apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu poimenično navedeni tuženi na ime troškova zastupanja u preciziranoj parnici solidarno isplate novčani iznos. Presudom je djelimično usvojen apelantov eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu svaki poimenično navedeni tuženi isplati pojedinačni novčani iznos na ime zastupanja u parnici. Odbijen je dio zahtjeva za isplatu novčanih iznosa preko dosuđenih. U postupku je utvrđeno da je apelant, u pravosnažno okončanom parničnom postupku, zastupao tužene na osnovu usmenog ugovora o zastupanju. Tim ugovorom nije bila ugovorena isplata naknade u paušalnom iznosu jer je za to obavezna pismena forma. Utvrđeno je i da tuženi nakon okončanja parnice nisu apelantu isplatili naknadu za zastupanje, koja je trebalo da bude isplaćena u skladu s advokatskom tarifom. Osnovni sud je istakao da je apelant zastupao tužene u postupku u kojem je svaki tuženi ponaosob potraživao isplatu naknade štete od više tuženih. Istaknuto je da su, dakle, tuženi obični formalni suparničari, pa je zbog toga odbijen apelantov primarni tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu naknade za zastupanje. Zbog toga je Osnovni sud djelimično usvojio apelantov eventualni tužbeni zahtjev i odredio isplatu naknade u odnosu na vrijednost spora navedenu u tužbi.
3. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 07907 20 Gž 2 od 23. avgusta 2020. godine djelimično uvažio žalbu tuženih te preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tužene da apelantu isplate manje novčane iznose od prethodno dosuđenih. Okružni sud je naveo da je tačan zaključak prvostepenog suda da su apelanti obični formalni suparničari. Okružni sud je istakao da se u vezi s tim vrijednost spora ne određuje na osnovu zbira svih pojedinačnih potraživanja, već na osnovu najvećeg pojedinačnog potraživanog iznosa, pa je, shodno čl. 386, 387. i 396. ZPP-a i čl. 2. TB-a i 10. Advokatske tarife i utvrdio manje iznose za isplatu naknade za svakog tuženog ponaosob.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 079079 20 Rev od 2. marta 2022. godine djelimično usvojio apelantovu reviziju i preinačio drugostepenu presudu tako što se usvaja apelantova žalba i prvostepena presuda preinačava na način da se usvaja apelantov primarni tužbeni zahtjev, te su tuženi obavezani da apelantu solidarno isplate označene novčane iznose. Obje nižestepene presude su ukinute u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je naveo da je pojam suparničarstva regulisan članom 352. ZPP-a, ukazujući da ono može biti materijalno (član 362. stav 1. tačka 1. ZPP-a) ili obično-formalno suparničarstvo (član 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a). Vrhovni sud je istakao da je u parnici u kojoj je apelant zastupao tužene bilo više suparničara i na strani tuženog i na strani tužioca. Navedeno je da se u takvoj situaciji, shodno članu 318. stav 1. ZPP-a, vrijednost predmeta spora određuje prema najvišem pojedinačnom postavljenom zahtjevu, što u konkretnom slučaju znači da se ne uzima u obzir ukupna vrijednost svih pojedinačnih zahtijeva navedena u tužbi, već iznos najviše vrijednosti pojedinačnog zahtjeva. Navedeno je i da je članom 393. stav 3. ZPP-a propisano da ukoliko su suparničari solidarno odgovorni u glavnoj stvari, onda solidarno snose i troškove postupka. Kako je u parnici u kojoj je apelant zastupao tužene tužbeni zahtjev bio usmjeren na solidarnu odgovornost tuženih u toj parnici, to je, prema zaključku Vrhovnog suda, trebalo tužene u konkretnom postupku obavezati na solidarnu isplatu potraživane naknade.
5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da su redovni sudovi sebi dali za pravo da mimo zakona određuju vrijednost spora u parnici koja se ne rješava u konkretnom sporu. Navodi da je proizvoljno postupljeno i zato što ne postoji zakonska odredba koja propisuje kako se određuje vrijednost spora kada ima više suparničara na obje strane i više tužbenih zahtjeva.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito zapaža da je jasno ukazano da se u konkretnom slučaju radi o običnom formalnom suparničarstvu. O tome te o načinu utvrđivanja vrijednosti spora u ovom postupku Vrhovni sud je dao detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim (vidi tačku 4. ove odluke). Takođe, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman