Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3042/22 (A. F. i drugi)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3042/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3042/22, rješavajući apelacije Aide Fejzić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Aide Fejzić, Ljiljane Rašo i Josipa Schreilechnera podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 567033 18 Rsž od 7. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3042/22
1. Aida Fejzić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) iz Sarajeva, podnijela je 2. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 567033 18 Rsž od 7. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 567033 16 Rs od 10. novembra 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3042/22.
2. AP-3043/22
2. Ljiljana Rašo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 2. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda Kantonalnog i Općinskog suda koje je osporila i prvoapelantica. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3043/22.
3. AP-3340/22
3. Josip Schreilechner (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 26. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda koje su osporile apelantice. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3340/22.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na iste odluke i zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacijā (tri) u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3042/22. Činjenice
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 567033 16 Rs od 10. novembra 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže FBiH, Parlament FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima, na ime razlike naknade za ishranu u toku rada u periodu od 6. decembra 2015. godine do 12. novembra 2016. godine i razlike manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2016. godinu, isplati određene novčane iznose.
6. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je tokom postupka pred tim sudom utvrđeno da su apelanti zaposlenici kod tužene, te da im je tužena u spornom periodu isplatila topli obrok u iznosu od 1% prosječne plate u FBiH. Takođe, utvrđeno je da su apelanti koristili godišnji odmor za 2016. godinu, za koji im je isplaćena naknada u iznosu od 50% prosječne plate. U vezi s tim, sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) iz 2000. godine. Naime, Općinski sud je ukazao da su ovlašteni pregovarači u spornom periodu zaključili sporazume prema kojima se nastavlja primjena Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU iz 2013. godine. Navedenim izmjenama je član 31. GKU, koji se odnosi na visinu iznosa naknade za ishranu tokom rada, izmijenjen tako da se broj „2%“ zamjenjuje brojem „1%“. Takođe, odredba člana 32. koja se odnosi na visinu iznosa naknade plate za korištenje godišnjeg odmora (regresa) izmijenjena je tako da se broj „70%“ zamjenjuje brojem „50%“. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su apelantima isplaćene sporne naknade u skladu sa važećim odredbama Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 567033 18 Rsž od 7. juna 2022. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada ni razlika za korištenje godišnjeg odmora. U vezi sa navedenim, sud je ukazao na pravno shvatanje Vrhovnog suda izraženo u odluci broj 65 0 Rs 564161 17 Spp od 4. oktobra 2017. godine iz kojeg proizilazi da se na utuženi period primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU iz 2013. godine. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se navedeni ugovor primjenjivao do 6. decembra 2015. godine. Međutim, istaknuto je da su ovlašteni pregovarači zaključili više sporazuma prema kojima se u utuženom periodu nastavlja primjena Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU iz 2013. godine. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Apelacioni navodi
8. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti ukazuju i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelanti ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelanti naročito ističu da imaju pravo na isplatu razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) budući da se pravno shvatanje Vrhovnog suda odnosi samo na primjenu Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama GKU iz 2013. godine u odnosu na topli obrok. Takođe, smatraju da primjena navedenog ugovora nije mogla biti produžena sporazumima koje su retroaktivno zaključivali ovlašteni pregovarači i Vlada FBiH. Osim toga, apelanti navode da je Općinski sud u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji usvojio tužbene zahtjeve u odnosu na istu grupu lica koja su tražila isplatu naknade na ime razlike za korištenje godišnjeg odmora za 2016. godinu zbog čega smatraju da su diskriminisani u vezi sa pravom na pravično suđenje. U prilog tih tvrdnji apelanti su dostavili presudu tog suda broj 65 0 Rs 561448 16 Rs od 10. januara 2018. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno obrazložili zašto su odbili tužbeni zahtjev apelanata. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u primjeni materijalnog prava (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4621/22 od 23. marta 2023. godine i AP-431/23 od 21. marta 2024. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ). Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. U vezi sa navodima o povredi prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, te činjenica da korišteni pravni lijek nije doveo do njihovog uspjeha u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na efektivan pravni lijek.
14. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu (vidi tačku 8. ove odluke) ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminisani u postupku (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2268/20 od 16. decembra 2021. godine, tačka 48., dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman