Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3575/22 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo finansija i trezora)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3575/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3575/22, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, Ministarstvo finansija i trezora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo finansija i trezora podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mals 567463 20 Pž od 6. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina, Ministarstvo finansija i trezora (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnio je 14. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mals 567463 20 Pž od 6. jula 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mals 567463 16 Mals od 22. oktobra 2020. godine. Apelacija je, na zahtjev Ustavnog suda, dopunjena 27. septembra 2022. godine i 29. marta 2024. godine (precizirana apelacija).

Uvodne napomene

2. Presudom Općinskog suda u Zenici od 4. marta 2014. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Zenici od 17. septembra 2014. godine, obavezani su apelant i Federacija BiH, da tužitelju V. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate naknadu nematerijalne štete i da mu naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 9. februara 2017. godine tužiteljeva revizija je odbačena, dok su revizije apelanta i Federacije BiH usvojene i obje nižestepene presude su preinačene na način da je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen. Osporene presude

4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Mals 567463 16 Mals od 22. oktobra 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena Federacija BiH (u daljnjem tekstu: tužena) na isplatu određenog novčanog iznosa, kao regresnog duga. U obrazloženju, sud je naveo da je rješenjem o izvršenju tog suda od 25. maja 2015. godine određeno predloženo izvršenje tražitelja izvršenja V. M. (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) prema apelantu kao izvršeniku, na ime troškova navedenog parničnog postupka. Pri tome je istakao da iz apelantovog obavještenja slijedi da je 10. septembra 2015. godine tražitelju izvršenja isplaćen novčani iznos na ime navedenog rješenja. Shodno tome, sud je naveo da je sporan osnov odnosno činjenica da li apelantu pripada pravo na naknadu polovine isplaćenih troškova navedenog parničnog postupka. Dalje, sud je citirao odredbe člana 210. st. 1. i 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim je ukazao da je stavom 1. tog člana propisano da kada je neki udio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće da naknadi vrijednost postignutih koristi. Također, sud je ukazao da je stavom 4. tog člana propisano da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Imajući u vidu da je u toku ranijeg parničnog postupka donesena revizijska presuda kojom su preinačene presude nižestepenih sudova na način da je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev (vidi tačka 3. ove odluke), sud je ukazao da je time otpao pravni osnov temeljem kojeg je apelant isplatio tražitelju izvršenja potraživanja. Time se, kako je Općinski sud obrazložio, tužena kao solidarni dužnik oslobodila svih obaveza prema tužitelju, tj. tražitelju izvršenja, a samim tim i isplate regresnog duga prema apelantu.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Mals 567463 20 Pž od 6. jula 2022. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da bi po redovnom toku stvari apelantovo pravo na regres od tužene proizlazilo iz odredbe člana 208. stav 1. ZOO. Pri tome je istakao da je tom odredbom propisano da solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti ima pravo da traži od ostalih dužnika da mu nadoknade ono što je platio za njih. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 210. stav 4. ZOO, te činjenicu da je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev fizičkog lica za isplatu, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantu ne pripada pravo da od tužene zahtjeva isplatu temeljem navedene odredbe ZOO. Naime, sud je istakao da je to zbog toga što je osnov za isplatu regresnog duga naknadno otpao. Također, sud je naveo da je sličan stav izražen i u odluci Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 536972 21 Rev od 27. januara 2022. godine.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Dalje, apelant navodi da je njegovo potraživanje nastalo u momentu isplate kada je ostvarena prinudna naplata od njega u izvršnom postupku. Naime, apelant smatra da je to bitna činjenica koju sudovi nisu uzeli u obzir kod odlučivanja već su samo relevantnom cijenili činjenicu donošenja presude Vrhovnog suda. Dakle, apelant tvrdi da je pogrešan stav sudova da je, kod tih činjenica, donošenjem revizione odluke tužena oslobođena obaveze plaćanja regresnog duga.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud primjećuje da je apelant državni organ. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti. Stoga će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o povredi ovih ustavnih prava.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto je apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu regresnog duga neosnovan. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3575/22 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio