Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-850/22 (D. i R. P.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Javna rasprava
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-850/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-850/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dario Popović i Rade Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dario Popović i Rade Popović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 027347 20 Gž od 8. septembra 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dario Popović i Rade Popović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tešnja, koje zastupa Fuad Prnjavorac, advokat iz Tešnja, podnijeli su 8. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 027347 21 Rev od 10. novembra 2021. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 027347 20 Gž od 8. septembra 2020. godine. Apelanti su 10. februara 2023. godine dopunili apelaciju.
2. Ustavni sud konstatira da je Odlukom o dopustivosti broj AP-4233/20 od 22. decembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 23. aprila 2020. godine obavezana je Općina Teslić (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime neosnovanog bogaćenja isplati novčani iznos od 11.330,16 KM. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je tužena izdala apelantima građevinsku dozvolu za izgradnju stambenog objekta. Također, naveo je da su apelanti na ime uređenja građevinskog zemljišta tuženoj isplatili iznos od 11.777,40 KM. Nadalje, naveo je da tužena nije uredila građevinsko zemljište, te da su apelanti finansirali izgradnju kanalizacionog kraka kojim je njihov stambeni objekt spojen na gradsku kanalizacionu mrežu novčanim sredstvima u iznosu od 11.330,16 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je izgradnja komunalne infrastrukture na građevinskom zemljištu nadležnost i obaveza tužene u smislu odredbi člana 71. st. (3) i (4) i člana 76. Zakona o uređenju prostora i građenju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o uređenju). S obzirom na to da tužena nije uredila građevinsko zemljište, Osnovni sud je naveo da apelanti imaju pravo da im tužena isplati novčana sredstva u visini sredstava koje su oni isplatili za njegovo uređenje u smislu odredbe člana 218. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Osporenom presudom Okružnog suda uvažena je žalba tužene, prvostepena presuda je preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je obaveza plaćanja troškova za uređenje građevinskog zemljišta zakonska obaveza za svako fizičko i pravno lice kojem je dodijeljeno građevinsko zemljište radi gradnje u smislu odredbe člana 77. stav (3) Zakona o uređenju. Također, naveo je da je odredbom člana 71. stav (4) navedenog zakona propisano da građevinsko zemljište uređuje jedinica lokalne samouprave. Međutim, Okružni sud je naveo da odredbama tog zakona nije određen rok za ispunjenje navedene obaveze. Nadalje, sud je ukazao da je odredbama člana 78. Zakona o uređenju propisana mogućnost da investitor neizgrađeno građevinsko zemljište opremi vlastitim sredstvima, te da on u tom slučaju može podnijeti jedinici lokalne samouprave zahtjev radi zaključenja ugovora o finansiranju opremanja zemljišta. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelanti nisu iskoristili navedenu zakonsku mogućnost, te da su se samovoljno, bez potrebnog odobrenje, priključili na vodovodnu i kanalizacionu mrežu, suprotno odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima. Pri tome, ukazao je da apelanti tokom postupka nisu dokazali da su s načelnikom imali prećutni dogovor za obavljanje tih radova. S druge strane, Okružni sud je istakao da takav dogovor ne bi mogao zamijeniti navedenu zakonom propisnu proceduru.
5. Sud je dalje ukazao da je odredbama člana 210. ZOO-a propisana obaveza vraćanja dijela imovine koji je na bilo koji način prešao u imovinu nekog drugog lica ukoliko taj prelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu. S obzirom na to da je plaćanje naknade za uređenje građevinskog zemljišta za apelante kao investitore zakonska obaveza, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom bogaćenju na strani tužene u smislu navedene odredbe ZOO-a.
6. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelanti ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti su se pozvali na povredu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističu da su ispunili svoju obavezu i platili tuženoj naknadu za uređenje građevinskog zemljišta, ali da ona nije uredila to zemljište, zbog čega su oni vlastitim sredstvima finansirali uređenje te da s toga imaju pravo da im tužena isplati navedena sredstva. Pri tome, ističu da su u dogovoru s načelnikom tužene finansirali radove, te da su s njim dogovorili da će im ta sredstva biti vraćena. Konačno ističu da je Okružni sud trebao održati raspravu jer nije moguće da bez održavanja rasprave i učešća stranaka na toj raspravi donese suprotnu odluku u odnosu na prvostepenu presudu. U prilog svojim tvrdnjama o kršenju navedenih prava apelanti su u dopuni apelacije dostavili određenu materijalnu dokumentaciju (između ostalog, zapisnik o inspekcijskom pregledu i zaključak kojim se organ uprave proglasio nenadležnim za vršenje inspekcijskog pregleda).
Relevantni propisi
7. Zakon o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13, 2/15
– odluka USRS, 106/15, 3/16 – ispravka, 104/18 – odluka USRS i 84/19) u relevantnom dijelu glasi:
Član 77. st. (1), (2) i (3) (1)Naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta obuhvaća stvarne troškove pripremanja i opremanja građevinskog zemljišta, odnosno stvarne troškove planirane izgradnje komunalne i druge infrastrukture i uređenja javnih površina prema provedbenom dokumentu prostornog uređenja koji se odnosi na područje predmetne izgradnje ili prema urbanističkom planu jedinice lokalne samouprave, stručnom mišljenju i urbanističko-tehničkim uvjetima, do donošenja provedbenog dokumenta prostornog uređenja, izračunata po kvadratnom metru korisne površine ukupno planiranih objekata. (2)Iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se saglasno programu uređenja gradskog građevinskog zemljišta, troškovniku radova komunalne i druge infrastrukture i uređenja javnih površina koji je sastavni dio dokumenta prostornog uređenja iz stava 1. ovog člana i planiranom obimu ukupne izgradnje za način korištenja zemljišta određen dokumentom prostornog uređenja. (3)Naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta plaća investitor pod uvjetima iz člana 75. ovog zakona.
3.3. Opremanje neizgrađenog i neopremljenog građevinskog zemljišta
Član 78. st. (1), (2), (3) i stav (4) tačka e) (1)Neizgrađeno građevinsko zemljište koje nije opremljeno u smislu ovog zakona, a nalazi se u obuhvatu provedbenog dokumenta prostornog uređenja ili urbanističkog plana jedinice lokalne samouprave, može se opremiti sredstvima investitora koji želi graditi na tom zemljištu. (2)Investitor iz stava 1. ovog člana podnosi organu jedinice lokalne samouprave nadležnom za komunalne poslove prijedlog o finansiranju opremanja zemljišta na koji je nadležni organ dužan da odgovori u roku od 15 dana od dana podnošenja prijedloga. (3)Ako organ iz stava 2. ovog člana utvrdi da je podnosilac prijedloga investitor izgradnje objekta u zoni u kojoj građevinsko zemljište nije opremljeno, a za koju je donesen provedbeni dokument prostornog uređenja ili se nalazi u obuhvatu urbanističkog plana jedinice lokalne samouprave, može zaključiti sa investitorom ugovor o finansiranju opremanja građevinskog zemljišta. (4)Ugovor iz stava 3. ovog člana treba da sadrži:e)iznos stvarnih troškova opremanja građevinskog zemljišta kao i visinu umanjenja naknade za uređenje građevinskog zemljišta investitoru za objekat koji će biti građen na toj lokaciji, odnosno zoni. […]
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. U odnosu na navode apelanata da je Okružni sud, odlučujući o žalbi tužene, trebao održati javnu raspravu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto pravno pitanje. Naime, Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost u primjeni procesno-pravnih odredbi u postupanju drugostepenog suda u situaciji kada bez održavanja javne rasprave preinači prvostepenu odluku na apelantovu štetu u skladu s njegovom diskrecionom ocjenom o potrebi njenog održavanja, a sve u smislu člana 217. ZPP-a (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4819/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. U odnosu na preostale navode apelanata, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je taj sud, dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s relevantnim zakonskim odredbama, dao jasne i dovoljne razloge za zaključak da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan jer je plaćanje naknade za uređenje građevinskog zemljišta njihova zakonska obaveza, a da su radovi koje su oni finansirali obavljeni bez poštovanja zakonom propisane procedure (vidi tačku 4. odluke). Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
15. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao odluke redovnih sudova kojima je odbijen apelantov zahtjev da mu jedinica lokalne samouprave na ime neosnovanog bogaćenja isplati novčani iznos koji je apelant utrošio na dovršenje uređenja građevinskog zemljišta iako je za njegovo uređenje ranije platio novčanu naknadu. Ustavni sud u tom predmetu nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2682/17 od 20. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
16. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
17. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđena odredba člana II/2. (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ta odredba ne garantira neko posebno samostalno pravo, već da, zapravo, definira obavezu direktne primjene prava i sloboda predviđenih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima u Bosni i Hercegovini, odnosno obavezu svih organa da primjenjuju navedena ljudska prava i slobode.
18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman