Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-866/22 („Raiffeisen Bank“ d.d. BiH Sarajevo)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Kolektivni ugovor
- Pravo na pravnu sigurnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-866/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-866/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Raiffeisen Bank“ d.d. BiH Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Raiffeisen Bank“ d.d. BiH Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 478765 23 Rev od 4. septembra 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Raiffeisen Bank“ d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 478765 16 Rsž od 3. novembra 2021. godine.
2. Apelantica je podneskom od 20. decembra 2023. godine dopunila apelaciju u kojoj je osporila i Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 478765 23 Rev od 5. septembra 2023. godine.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 478765 14 Rs od 18. jula 2016. godine, donesenoj po tužbi B. D. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da joj apelantica isplati određene novčane iznose na ime razlike plaća s naknadom za minuli rad i pripadajućih doprinosa, te jubilarne naknade i razlike naknade za godišnji odmor za period od 1. oktobra 2013. do 17. aprila 2014. godine. Također, navedenom presudom tužiteljica je obavezana da apelantici nadoknadi troškove postupka.
4. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica u spornom periodu bila zaposlena kod apelantice, i to na osnovu ugovora od 1. maja 2011. godine prema kojem je bila raspoređena na radno mjesto „saradnika za kontrolu zahtjeva fizičkih lica“, te ugovora od 1. decembra 2014. godine prema kojem je bila raspoređena na poslove „saradnika za kontrolu podataka i ugovorne dokumentacije fizičkih lica“. Zatim je navedeno da iz oba ugovora te iz diplome o završenom ekonomskom fakultetu proizlazi da tužiteljica posjeduje visoku stručnu spremu odnosno VII stepen stručne spreme. Apelantica je, kako je navedeno, tužiteljici isplaćivala plaće u skladu s ugovorom o radu i vlastitim normativnim aktima. Međutim, između parničnih stranaka je sporno da li je apelantica bila dužna da tužiteljici isplaćuje plaće i naknade u skladu s Kolektivnim ugovorom za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU). U vezi s tim, sud je obrazložio da se, u skladu s odredbom člana 26. GKU-a, sva radna mjesta zaposlenika u finansijskim organizacijama razvrstavaju prema grupama složenosti poslova, njihovoj vrsti i značaju, a utvrđeni su i minimalni koeficijenti, kao i stepen školske spreme koji je potreban za svaku grupu poslova. Potom je ukazao da je vještak finansijske struke sačinio obračun potraživanja primjenom koeficijenata 1,70, 2,50, 2,75, 3,00, 3,50 i 4,00 te je utvrdio razliku tužiteljicine plaće i doprinosa za treću, četvrtu, petu, šestu i sedmu grupu složenosti poslova iz GKU-a. Međutim, Općinski sud je zaključio da se na osnovu provedenih dokaza nije mogla utvrditi primjenjivost GKU-a te kojoj grupi složenosti poslova pripadaju poslovi koje je tužiteljica obavljala, zbog čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio njen tužbeni zahtjev.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 478765 16 Rsž od 3. studenog 2021. godine djelimično je uvažena tužiteljicina žalba i prvostepena presuda je preinačena tako da je apelantica obavezana da joj, na način detaljnije naveden u izreci, isplati određene novčane iznose na ime razlike plaća i uplati razliku doprinosa, te da joj plati troškove postupka.
6. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 26. GKU-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su odredbom člana 26. stav 1. GKU-a utvrđene grupe poslova s koeficijentima njihove složenosti i određen najmanji stepen školske spreme za pojedine grupe složenosti poslova. Zatim je naveo da se konkretnija razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova utvrđuje Pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih tim ugovorom. Pored toga, ukazao je da se prema članu 28. GKU-a osnovna plaća zaposlenika povećava za svaku godinu penzijskog staža za 0,6%, s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%. U vezi sa sadržajem tih odredbi Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica dokazala koje poslove je obavljala, kao i stepen stručne spreme, te da je na taj način dokazala i grupu složenosti poslova. Sud je istakao je da su grupe složenosti poslova iz odredbi člana 26. GKU-a u neposrednoj vezi sa stepenom školske spreme jer apelantica Pravilnikom o radu nije utvrdila razradu poslova u okviru navedenih grupa poslova. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da tužiteljici na osnovu odredbi člana 26. stav 2. i člana 28. GKU-a pripada razlika plaće u visini koju je vještak finansijske struke obračunao primjenom koeficijenta 3,00, kao minimalnog koeficijenta predviđenog za VI grupu složenosti poslova. Na osnovu toga je zaključio da tužiteljici pripada i pravo da joj apelantica uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Naposljetku, Kantonalni sud je ukazao da zbog preinačenja odluke tužiteljici s obzirom na uspjeh u sporu od 64,1% pripadaju i troškovi postupka kako je navedeno u izreci presude.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 478765 16 Rsž od 3. novembra 2021. godine tužiteljicina revizija je odbačena a apelanticina revizija je djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena na način da je apelantica obavezana da tužiteljici na ime razlike plaća s naknadom za minuli rad uplati određene iznose detaljnije navedene u izreci presude, u iznosu nižem od onog utvrđenog drugostepenom presudom, te da joj uplati razliku obaveznih doprinosa. Također, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
8. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantica ukazala da je osporena presuda u suprotnosti s pravnim stavovima Vrhovnog suda u Presudi broj 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. novembra 2014. godine te u Presudi broj 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, pri čemu je ukazala i na različitu praksu redovnih sudova. Stoga je sud ocijenio osnovanim apelanticin prijedlog za izuzetnu dopuštenost revizije u smislu člana 237. stav 4. tačka 2. ZPP-a u vezi s pravnim shvaćanjem revizionog suda u vezi s primjenom člana 26. GKU-a. U vezi s tim je naveo da je zaključak drugostepenog suda da poslovi koje je tužiteljica obavljala spadaju u VI grupu poslova zasnovan na pogrešnoj primjeni člana 26. GKU-a. Istakao je da je ranije zauzeo stav prema kojem se grupa složenosti poslova ne određuje prema stručnoj spremi koju ima zaposlenik, nego prema stručnoj spremi koja se traži za obavljanje konkretnih poslova. To shvaćanje je, kako je navedeno, izraženo u više presuda Vrhovnog suda kojima je zaposlenicima u financijskim organizacijama dosuđena razlika plaća ako je u ugovoru o radu bilo određeno koji stepen stručne spreme je potreban za poslove koje će obavljati. S druge strane, u slučajevima kada stručna sprema za određene poslove ni u ugovoru nije bila određena, tužbeni zahtjevi su odbijani kao neosnovani. Zatim je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. maja 2011. godine i 1. decembra 2014. godine, proizlazi da je tužiteljica obavljala poslove za koje je potrebna visoka stručna sprema, viša stručna sprema ili srednja stručna sprema. Potom je ukazao da apelanticinim pravilnikom o radu to pitanje nije bilo regulirano u skladu sa članom 26. stav 5. GKU-a odnosno nije izvršena razrada poslova u okviru grupa poslova predviđenih kolektivnim ugovorom. Zbog toga se, kako je navedeno, odredba člana 26. GKU-a može pravilno primijeniti samo na način da se tužiteljici dosudi minimum prava koji je garantiran GKU-om, odnosno primjenom najnižeg koeficijenta propisanog za poslove srednje stručne spreme (III grupa), a to je koeficijent 1,70. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je isto pravno shvatanje taj sud izrazio i u Presudi broj 65 0 Rez 412702 23 Rev od 23. marta 2023. godine. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je usljed pogrešne primjene materijalnog prava drugostepenu presudu preinačio na način detaljnije naveden u izreci presude. Naposljetku, u vezi s odlukom o troškovima postupka, Vrhovni sud je naveo da je na osnovu odredbi člana 386. stav 2. ZPP-a u vezi sa članom 397. stav 2. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Pri tome je naveo da je, osim djelimičnog uspjeha obje stranke u toj parnici, imao u vidu i vrstu i prirodu tog radnog spora, kao i okolnost da je apelantica, iako je uspjela u većem omjeru, ipak dala povoda za tužbu, zbog čega je cijenjen i kvalitativni uspjeh tužiteljice u parnici.
9. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelantica smatra da tužiteljica nije dokazala odlučnu činjenicu kojoj grupi složenosti poslova u smislu člana 26. GKU-a pripadaju poslovi koje je obavljala, te da obrazloženje osporenih odluka i u tom pogledu ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza. U odnosu na zaključke redovnih sudova koji se odnose na potraživanja na ime minulog rada, apelantica navodi da tužiteljica nije dokazala koliko penzijskog staža ima, kao ni to da li su joj za taj staž uplaćeni doprinosi. Dalje, apelantica navodi da je Vrhovni sud u istom periodu donio velik broj odluka u kojima načela dokazivanja nisu bila ista jer je u određenim predmetima zaključio da tužioci nisu dokazali kojoj grupi složenosti poslova iz člana 26. GKU-a pripadaju poslovi na kojima su radili. U tom pogledu, apelantica smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda u suprotnosti sa stavom koji je taj sud zauzeo u odlukama br. 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. novembra 2014. godine, 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, 65 0 Rs 303156 16 Rev od 15. maja 2018. godine, 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine, 65 0 Rs 367682 20 Rev 4. marta 2021. godine, 65 0 Rs 367678 20 Rev 11. marta 2021. godine, 65 0 Rs 386886 21 Rev od 13. jula 2021. godine, 65 0 Rs 421851 21 Rev od 27. maja 2021. godine i 65 0 Rs 467361 21 Rev od 12. oktobra 2021. godine. Pri tome, apelantica je posebno ukazala da se Presuda broj 65 0 Rs 386886 21 Rev od 13. jula 2021. godine odnosi na tužiteljicu i potraživanje iz ranijeg perioda, te da je tom presudom tužiteljicina tužba odbijena zbog toga što nije dokazala kojoj grupi složenosti poslova pripadaju poslovi na kojima je radila. Imajući to u vidu, smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost. Naposljetku, apelantica smatra da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da svaka strana snosi svoje troškove postupka jer je ona u parnici uspjela sa 75% i da je odluku o troškovima trebalo donijeti primjenom pravila procesnog prebijanja u skladu s uspjehom u sporu.
10. Prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Razmatrajući apelanticine navode kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i proizvoljno utvrđivanje činjenica, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da tužiteljici pripada razlika plaće s minulim radom i doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje prema minimalnom koeficijentu iz III grupe složenosti poslova u smislu odredbi GKU-a. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno istakao da stepen složenosti poslova koje je tužiteljica obavljala proizlazi iz ugovora o radu od 1. maja 2011. godine i 1. decembra 2014. godine. Osim toga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“ razloge zbog kojih su Vrhovni sud i Kantonalni sud utvrdili da apelantici pripada uvećanje plaće na osnovu minulog rada. Također, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost u primjeni člana 386. stav 2. ZPP-a ne ukazuje ni obrazloženje Vrhovnog suda koji je, cijeneći postignuti uspjeh obje strane u parnici te kvalitativni uspjeh tužiteljice u sporu, kao i činjenicu da je apelantica dala povoda za podnošenje tužbe, odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
16. U pogledu apelanticinih navoda o povredi načela pravne sigurnosti, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, jedan od osnovnih vidova vladavine prava jest načelo pravne sigurnosti (vidi Evropski sud, Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske, presuda od 7. maja 2021. godine, predstavka broj 4907/18, tačka 282), koje, između ostalog, jamči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i doprinosi povjerenju javnosti u sudove (vidi Evropski sud, Mirković i drugi protiv Srbije, presuda od 26. juna 2018. godine, predstavka broj 27471/15 i 12 drugih, tačka 141). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u prilogu apelacije dostavila brojne presude Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u tim presudama razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva, u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, bila primjena pravila o teretu dokazivanja, koja je zavisila od okolnosti svakog konkretnog slučaja i postavljenih tužbenih zahtjeva. Tako, naprimjer, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 386886 21 Rev od 13. jula 2021. godine, koja se odnosi na istu tužiteljicu ali na drugi period, proizlazi da je tužiteljica insistirala da joj se isplati razlika plaće na osnovu koeficijenta iz VI grupe složenosti poslova, ali da nije dokazala da je obavljala te poslove. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo razloge zbog kojih je u sličnim činjeničnim pitanjima donosio različite odluke (vidi tačku 7. ove odluke). Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelanticine navode o povredi načela pravne sigurnosti. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.
17. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Nasuprot apelanticinim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila zakonom propisane pravne lijekove – reviziju protiv drugostepene presude koja je djelimično uvažena, pa činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao njenim potpunim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek također očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Naposljetku, apelantica se pozvala i na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dostavila dokaze koji bi mogli učiniti vjerovatnim da je diskriminirana po bilo kojem osnovu u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman