Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3300/22 (I. V.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
- Proporcionalnost
- Upravni spor
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3300/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3300/22, rješavajući apelaciju Ivice Vrdoljaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Vrdoljaka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036113 22 Uvp od 7. jula 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Vrdoljaka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036113 22 Uvp od 7. jula 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Vrdoljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Mišo Pašić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036113 22 Uvp od 7. jula 2022. godine.
2. Rješenjem šefa Grupe za prinudnu naplatu Regionalnog centra Banjaluka, Uprave za indirektnoneizravno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO BiH), od 22. novembra 2017. godine utvrđeno je da je apelant ovlašteno odgovorno lice u pravnom licu-direktor i osnivač dužnika („Luna-gas“ d.o.o. Derventa), pojedinačno i solidarno odgovoran za izmirenje duga po osnovu PDV u određenom novčanom iznosu. Istovremeno, odlučeno je da je taj dug apelant kao solidarni dužnik obavezan uplatiti u roku od deset dana od dana prijema tog rješenja.
3. Rješenjem Odsjeka za poslovne usluge Regionalnog centra Banjaluka, UIO BiH, od 28. decembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja, kao neosnovana.
4. Rješenjem direktora UIO BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 22. aprila 2020. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 28. decembra 2017. godine, kao neosnovana.
5. Presudom Suda BiH, u vijeću za upravne sporove, od 29. marta 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja. U obrazloženju, sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza i Pravilnika o provođenju tog zakona. Dalje, sud je naveo da je tužena iscrpila sve pravne mogućnosti da naplati porez od navedenog društva, zbog čega je pravilno utvrdila da je apelant odgovorna osoba koja je upravljala radom tog društva, ali je svojim propuštanjem prouzrokovala i nastanak i povećanje duga na ime poreske obaveze. Pri tome je istakao da je članom 22. stav 1. tačka
a) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja propisano da su pojedinačno i solidarno odgovorne osobe koje prouzrokuju ili aktivno sarađuju u činjenju bilo kojeg kršenja zakona i propisa o indirektnom porezu. Također, sud je ukazao da nije osnovan prigovor iz tužbe da je došlo do povrede načela saslušanja stranke u postupku. Pri tome je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je apelant uredno obaviješten o proglašenju solidarne odgovornosti, te da mu je uredno uručen prijedlog odgovornosti na koji je dao i odgovor. Dalje, sud je istakao da je evidentno da se apelant nije odazvao na uredno primljeni poziv, ali je opunomoćio M. P., da u njegovo ime može dati izjavu na zapisnik pred organom tužene po navedenom prijedlogu. Budući da je apelanta u postupku, u kojem je uzeta izjava na zapisnik, zastupao punomoćnik čija punomoć nije dovedena u pitanje, sud je ukazao da ne stoje prigovori povrede pravilnosti zastupanja i načela saslušanja stranke u postupku.
6. Osporenom presudom Suda BiH, u apelacionom upravnom vijeću, apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke je odbijen. U obrazloženju, sud je istakao da je apelant jedini osnivač, vlasnik i direktor navedenog društva, te da je on raspolagao sredstvima i odobravao trošenje novca i potpisivao PDV prijave i na taj način bio upoznat sa obavezama koje za navedeno društvo proizlaze. Dakle, sud je naveo da je apelant upravljao poslovanjem tog društva i zastupao ga u pravnom prometu, te bio upoznat sa poreskim obavezama, a nije poštivao rokove plaćanja, čime je aktivno učestvovao u kršenju propisa o indirektnom oporezivanju. S obzirom na navedeno, sud je ukazao da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući pravo na pristup sudu, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 17. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Dalje, apelant navodi da sam postupak provođenja upravne radnje kojom se proglašava dodatna odgovornost, pojedinačna i solidarna, te se potražuje plaćanje duga od dodatno odgovornih osoba, nije proveden u skladu sa zakonskom procedurom. Naime, apelant smatra da je u tom postupku on onemogućen da aktivno učestvuje i raspravlja, a vijeća Suda BiH nisu pravilno cijenila te učinjene povrede.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva.
10. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza, ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično-pravna u smislu Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006., tačka 38.; Steininger protiv Austrije, 2012., tač. 34. – 37.; Chap Ltd protiv Armenije, 2017., tačka 36.; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021., tačka 25.). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na temelju općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje . Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za poreski prekršaj, tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i zabranu zloupotrebe prava
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. U vezi sa pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama propisa koji su jasni i dostupni, te da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju.
14. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da je apelant pojedinačno i solidarno odgovoran za izmirenje duga po osnovu neplaćenih obaveza indirektnog poreza. Međutim, apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno preveliki teret za njega, već je nezadovoljan načinom na koji je sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelant dužan da plati utvrđenu obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi s apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedena odredba ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3007/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga je i apelantovo pozivanje na član 17. Evropske konvencije također očigledno neosnovano.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman