Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1523/22 („Sberbank“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1523/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1523/22, rješavajući apelaciju „Sberbank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Sberbank“ a.d. Banja Luka protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 098518 22 Pž 4 od 23. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Sberbank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnijela je 4. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 St 098518 22 Pž 4 od 23. februara 2022. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 St 098518 12 St od 28. oktobra 2019. godine.
2. Okružni sud je Rješenjem broj 57 0 St 098518 12 St od 28. oktobra 2019. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Višeg suda broj 57 0 St 098518 22 Pž 4 od 23. februara 2022. godine, odbio prigovor apelantkinje kao razlučnog povjerioca protiv šeste diobe u stečajnom postupku na MKD „Sinergija plus“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik). U postupku je utvrđeno da je Odbor povjerilaca stečajnog dužnika 22. avgusta 2019. godine dao saglasnost stečajnom upravniku za navedenu diobu. Oglas o diobi je objavljen 10. septembra 2019. godine u „Službenom glasniku RS“. Navedeno je da je apelantkinji 1. oktobra 2019. godine status razlučnog povjerioca priznat na osnovu pravosnažne presude iz 2015. godine, pa je shodno tome apelantkinja izjavila prigovor protiv navedene diobe. U prigovoru je navela da je 24. septembra 2019. godine obavijestila stečajnog upravnika da je 19. septembra 2019. godine podnijela naknadnu prijavu za ukupan iznos od 184.538,74 KM na ime glavnog duga i isti iznos na ime zakonske zatezne kamate, koje je ranije isplatila stečajnom dužniku po osnovu pravosnažne Presude Višeg suda broj 37 0 Ps 106464 19 Pž od 12. juna 2019. godine. Apelantkinja je navela da taj postupak nije okončan s obzirom na to da je izjavljena revizija protiv navedene presude. Apelantkinja je navela da zbog toga kao razlučni povjerilac ima pravo na navedeni novčani iznos bez obzira na to što je rok za naknadnu prijavu protekao budući da nije mogla znati da će stečajni dužnik podnijeti tužbu. Navela je i da je povrat iznosa po osnovu te presude izvršila samo da bi izbjegla eventualnu prinudnu naplatu. Navedeni prigovor stečajna upravnica je osporila.
3. U vezi s tim, redovni sudovi su naveli da je Zakonom o stečajnom postupku (iz 2010. godine, koji je primijenjen u ovom slučaju, u daljnjem tekstu: ZSP) jasno propisano da se rješenjem o otvaranju stečajnog postupka propisuje rok za prijavu potraživanja koji ne može biti kraći od 30 niti duži od 120 dana od objavljivanja oglasa o otvaranju stečajnog postupka ili od dana njegovog otvaranja. Navedeno je i da stečajni upravnik, tj. dužnik ima pravo da u sudskom postupku ospori prijavljena potraživanja, što se u konkretnom slučaju dogodilo u odnosu na navedeni novčani iznos. Navedeno je i da je stečajni postupak protiv stečajnog dužnika otvoren tokom 2012. godine kada je apelantkinja prijavila svoje potraživanje a da je sudski postupak u vezi sa spornim novčanim iznosom pokrenut 2013. godine. Redovni sudovi su naveli da je u tom postupku, suprotno apelantkinjinim navodima, Vrhovni sud RS donio Presudu broj 37 0 Ps 106464 19 Rev 2 od 27. februara 2020. godine kojom je potvrđena presuda Višeg suda od 12. juna 2019. godine i utvrđeno da isplata spornog novčanog iznosa nema učinka na stečajnu masu stečajnog dužnika, te da je apelantkinja dužna da vrati iznos stečajnom dužniku. Imajući u vidu da je apelantkinja prigovor protiv diobe podnijela 2019. godine, da po spornom pitanju nije ishodila pravosnažnu sudsku presudu u svoju korist koju bi predočila u posebnom ispitnom postupku koji je predviđen za prijave potraživanja nakon proteka zakonskog roka (čl. 118, 120, 121, 122, 123, 124. i 125. ZSP-a), redovni sudovi su odbili apelantkinjin prigovor.
4. Apelantkinja se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelantkinja ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo. Navodi da je u svemu postupila prema odredbama čl. 123. i 128. ZSP-a i vezano za diobu prijavila svoje protivljenje. Apelantkinja navodi da pri tome ne može biti odgovorna za kršenje roka iz člana 118. ZSP-a koji se odnosi na rok za naknadnu prijavu potraživanja jer nije mogla znati da će stečajni dužnik osporiti navedeni novčani iznos. Navodi i da joj nesporno pripada pravo na taj iznos jer je dobila status razlučnog povjerioca pa kršenje roka nema nikakvog uticaja na njena prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguće (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantkinjinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli detaljne, jasne i relevantne razloge i obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je, suprotno apelantkinjinim navodima, postupak koji se odnosio na sporni novčani iznos u vrijeme objave oglasa za diobu bio pravosnažno okončan. Time apelantkinja nije izdejstvovala sudsku presudu u svoju korist koja bi bila osnov za prihvatanje prigovora protiv diobe (vidi tač. 2. i 3. ove odluke). Naime, Ustavni sud ukazuje da je članom 124. stav 1. ZSP-a jasno propisano da „stečajni povjerilac čije potraživanje nije priznato, za čije potraživanje ne postoji izvršni naslov ili konačna presuda, mora najkasnije u roku od 15 dana nakon javnog objavljivanja u skladu sa članom 123. ovog zakona dokazati stečajnom upravniku da je i za koji iznos podigao tužbu za utvrđivanje ili je preuzet postupak u ranije pokrenutoj parnici. Prigovor stečajnog dužnika ili stečajnog povjerioca nije od uticaja osim ako se u prekluzivnom roku dokaže sudsko utvrđenje da je prigovor osnovan“. S obzirom na to da apelantkinja u ostavljenom roku nije priložila presudu u svoju korist u odnosu na sporni novčani iznos (štaviše, donesena je presuda u korist suprotne strane), Ustavni sud smatra da zaključci redovnih sudova nisu proizvoljni. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Takođe, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman