Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-735/22 (F. K.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Upravni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-735/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-735/22, rješavajući apelaciju Fatime Kovač, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fatima Kovač protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 011914 21 Uvp 2 od 24. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Kovač (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnijela je 28. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 011914 21 Uvp 2 od 24. decembra 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 04 0 U 011914 21 Uvp 3 od 24. decembra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 011914 20 U od 10. septembra 2020. godine.

2. Rješenjem JU Centar za socijalni rad Zenica (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 21. juna 2019. godine odbijen je apelanticin zahtjev za priznavanje prava na novčanu naknadu umjesto plaće ženi – majci u radnom odnosu, za vrijeme u kojem odsustvuje s posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta (u daljnjem tekstu: apelanticin zahtjev). Rješenjem Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 21. augusta 2019. godine odbijena je apelanticina žalba. Presudom Kantonalnog suda od 31. januara 2020. godine, poništena su rješenja organa uprave i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Kantonalni sud je vratio predmet uz uputu da se ponovo odluči o apelanticinom zahtjevu te izvrši obračun osnovice za naknadu plaće u skladu s autentičnim tumačenjem odredbi člana 120. st. 1. i 2. i člana 121. st. 1. i 3. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti).

3. Rješenjem prvostepenog organa broj 03/1-35-21-366/19-1 od 16. marta 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev. Rješenjem drugostepenog organa broj 09-35-114-1/19 od 20. aprila 2020. godine odbijena je apelanticina žalba.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 011914 20 U od 10. septembra 2020. godine, odbijena je apelanticina tužba. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je prvostepeni organ utvrdio da je apelantica 3. decembra 2018. godine zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod poslodavca Gradska uprava Grada Zenica (u daljnjem tekstu: poslodavac). Dalje je utvrdio da je 26. aprila 2019. godine nastupila privremena spriječenost za rad apelantice zbog trudnoće, te da se 20. maja 2019. godine ona porodila. Kantonalni sud je istakao da je na osnovu navedenog prvostepeni organ pravilno utvrdio da apelantica prije korištenja porodiljskog odsustva nema neprekidan radni staž u trajanju od šest mjeseci propisan članom 120. stav 2. Zakona o socijalnoj zaštiti, već četiri mjeseca i 23 dana. Naime, kako je obrazloženo, prvostepeni organ je odbio apelanticin zahtjev kao neosnovan primjenom odredbi člana 120. st. 1. i 2. i člana 121. st. 1. i 3. Zakona o socijalnoj zaštiti, kao i člana 2. autentičnog tumačenja člana 120. stav 2. navedenog zakona. Kantonalni sud je ukazao da je u odnosu na sporno pravno pitanje prvostepeni organ uzeo u obzir i stav Odjeljenja za upravne sporove Kantonalnog suda te važeću sudsku praksu Kantonalnog suda, koja je ostala nepromijenjena do podnošenja konkretne tužbe.

5. Kantonalni sud je ukazao šta je propisano odredbama člana 68. stav 1. Zakona o radu, člana

93. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom FBiH, kao i odredbama člana 112. stav 1. tačka b), člana 120. st. 1. i 2. i člana 121. stav 3. Zakona o socijalnoj zaštiti. Kantonalni sud je dalje naveo da je autentičnim tumačenjem odredbi člana 120. stav 2. Zakona o socijalnoj zaštiti, koje je donijela Skupština Zeničko-dobojskog kantona, predviđeno da je za ispunjenje uvjeta za ostvarivanje prava na konkretnu naknadu neophodno trajanje radnog odnosa šest mjeseci prije početka korištenja odsustva zbog porođaja. U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao i na odredbu člana 154. Poslovnika o radu Skupštine Zeničko-dobojskog kantona kojom je propisano šta predstavlja autentično tumačenje. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelanticini tužbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanih upravnih akata. U odnosu na ostale apelanticine tužbene navode, prema kojima apelantica od maja 2019. do 27. aprila 2020. godine kao osiguranik svog poslodavca nije ostvarivala nijedno pravo iz radnog odnosa, Kantonalni sud je istakao da ti navodi nisu od značaja za rješavanje ove upravne stvari. Naime, radi se o pravu iz radnog odnosa, pa apelantica na osnovu ove pravomoćne presude može zatražiti ostvarivanje odgovarajuće naknade za navedeni period od svog poslodavca, shodno odredbama člana 68. stav 1. Zakona o radu te odredbama člana 30. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Zeničko-dobojskog kantona.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 U 011914 21 Uvp od 25. maja 2021. godine odbačen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 10. septembra 2020. godine kao nepravovremen. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kao i tužbu kojom predlaže ponavljanje postupka okončanog rješenjem Kantonalnog suda od 25. maja 2021. godine. Navedena tužba uvažena je presudom Kantonalnog suda od 29. jula 2021. godine, te je stavljeno van snage rješenje Kantonalnog suda od 25. maja 2021. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje po apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 10. septembra 2020. godine. S druge strane, apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja od 25. maja 2021. godine je Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 U 011914 21 Uvp 3 od 24. decembra 2021. godine odbačen kao nedozvoljen.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 011914 21 Uvp 2 od 24. decembra 2021. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 10. septembra 2020. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu, te da je prvostepeni organ u svemu postupio u skladu s uputama i pravnim shvatanjima iz ranije donesene presude od 31. januara 2020. godine. Kantonalni sud je istakao da, imajući u vidu apelanticine navode, kao i stanje konkretnog spisa, pobijanom presudom Kantonalnog suda nije došlo do povrede Zakona o socijalnoj zaštiti niti do povrede federalnog zakona o postupku, a što su povrede koje su mogle biti od utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari.

8. Apelantica smatra da su joj u konkretnom slučaju povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 10. stav 1. tačka 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i član 6. tač. 2. i 3. Konvencije o zaštiti materinstva iz 2000. godine. Apelantica se također pozvala na Opću deklaraciju o ljudskim pravima, član 11. stav 2. tačka b. Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Evropsku socijalnu povelju i Povelju o osnovnim pravima Evropske unije iz oblasti zaštite materinstva.

9. Povredu navedenih prava apelantica obrazlaže navodima da su organi uprava u ponovnom postupku tumačili relevantne pozitivne propise na način koji je u suprotnosti s pravnim shvatanjem Kantonalnog suda iz presude od 31. januara 2020. godine, kojom je predmet vraćen na ponovni postupak, kao i njegovoj jasnoj uputi. Apelantica smatra da su navedenim postupanjem organa uprave te Kantonalnog suda učinjene povrede odredbi čl. 57, 58. i 59. Zakona o upravnim sporovima. Apelantica je dalje istakla da joj za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva nije povezan radni staž, nisu uplaćivani doprinosi niti je dobila bilo kakva novčana primanja iako je bila u radnom odnosu. Razlog tome je, kako je navela, autentično tumačenje Skupštine ZDK-a odredbe da lica koja nemaju šest mjeseci staža ne mogu ostvariti to pravo. Apelantica je istakla da iz relevantnih odredbi kako kantonalnog tako i federalnog zakona koji reguliraju konkretnu oblast ne proizlazi da je priznavanje prava na konkretnu naknadu uvjetovano trajanjem radnog odnosa najmanje šest mjeseci prije početka korištenja odsustva, niti je propisana obaveza poslodavca da isplaćuje konkretnu naknadu ukoliko je taj period kraći od šest mjeseci. Apelantica je istakla da se odredba u kojoj se spominje period od šest mjeseci, kako u federalnom tako i u kantonalnom zakonu, odnosi samo na način obračuna visine naknade. Stoga apelantica smatra da su prilikom donošenja odluka organi uprave i Kantonalni sud očigledno proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava. Apelantica smatra da osporene odluke ne sadrže jasno i precizno obrazloženje koje bi zadovoljilo standarde prava na pravično suđenje. Pored navedenog, apelantica je istakla da je navedenim postupanjem organa uprave te Kantonalnog suda apelantica „diskriminirana u odnosu na druge osobe, samo iz razloga jer nema najmanje šest mjeseci trajanja radnog odnosa prije početka korištenja odsustva“.

Relevantni propisi

10. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 13/07, 13/11, 3/15, 2/16 i 3/17 – autentično tumačenje i 16/22)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 13/07, 13/11, 14/12 – autentično tumačenje, 3/15 i 2/16) sačinjen u Ustavnom sudu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 120. st. 1. i 2. (1) Naknada umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta (u daljem tekstu: naknada plaće) isplaćuje se za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva. (2) Osnovicu za naknadu plaće predstavlja prosječna plaća koju je žena-zaposlenik ostvarila u periodu od 6 mjeseci, prije početka korištenja odsustva zbog porođaja.

11. Autentično tumačenje odredaba člana 120. st. (1) i (2) i člana 121. st. (1) i (3) Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 14/12 od 5. oktobra 2012. godine), u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. (Pravilan smisao odredbi Zakona)

Odredbe Zakona glase:

„Član 120. (1) Naknada umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, porođaja i njege djeteta (u daljem tekstu: naknada plaće) isplaćuje se za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva. (2) Osnovicu za naknadu plaće predstavlja prosječna plaća koju je žena-zaposlenik ostvarila u periodu od 6 mjeseci, prije početka korištenja odsustva zbog porođaja.

Član 121. (1) Naknada plaće utvrđuje se u visini iznosa od 80% od osnovice za naknadu plaće iz člana 120. stav (2) ovog zakona. (3) Ukoliko žena-majka u periodu od šest mjeseci prije porođaja nije primila ili nije redovno primala plaću, naknada plaće, iz stava (1) ovog člana, ne može biti manja od 200 KM.“

S obzirom na citirane zakonske odredbe, osnovicu za utvrđivanje visine naknade plaće predstavlja zbir plaća ostvarenih u periodu od 6 mjeseci prije početka korištenja porodiljskog odsustva podijeljen na 6, kako bi se dobila prosječna plaća, od čega 80% predstavlja visinu naknade plaće koja pripada ženi majci u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje sa posla.

U situaciji kad zaposlenica u periodu od 6 mjeseci prije početka korištenja porodiljskog odsustva nije primala plaću za svih 6 mjeseci, ostvaruje pravo na naknadu plaće za vrijeme porodiljskog odsustva, uz ispunjavanje ostalih Zakonom propisanih uslova, ali ta naknada ne može biti manja od 200,00 KM mjesečno.

Prema tome, u situaciji kada je zaposlenica ostvarila plaću za 3 mjeseca u periodu od 6 mjeseci prije početka korištenja porodiljskog odsustva – iznosi sve 3 primljene plaće sabiraju se i dijele na 6, što predstavlja osnovicu za utvrđivanje visine naknade, od čega 80% pripada zaposlenici kao naknada plaće, s tim da ta naknada ne može biti manja od 200,00 KM mjesečno.

Tumačenjem odredbe stava (2) člana 120. Zakona, kojom je propisano da osnovicu za naknadu plaće predstavlja prosječna plaća koju je žena-zaposlenik ostvarila u periodu od 6 mjeseci prije početka korištenja odsustva zbog porođaja, izvodi se zaključak da je za ispunjenje uslova za ostvarivanje prava na naknadu plaće za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva upravo neophodno trajanje radnog odnosa 6 mjeseci prije početka korištenja odsustva zbog porođaja.

Član 3. (Primjena autentičnog tumačenja)

Ovo autentično tumačenje se primjenjuje i važi od dana primjene odredaba Zakona za koje se daje autentično tumačenje i isto će se objaviti u „Službenim novinama Zeničkodobojskog kantona“.

12. Poslovnik Skupštine Zeničko-dobojskog kantona – novi prečišćeni tekst („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 7/12, 13/13, 10/18, 14/18 – treći prečišćeni tekst, 18/18 – ispravka, 7/19 i 7/20)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Poslovnik Skupštine Zeničko-dobojskog kantona – novi prečišćeni tekst („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 7/12), a koji u relevantnom dijelu glasi:

e) Davanje autentičnih tumačenja zakona ili drugih akata

Član 154.

Autentično tumačenje je opći akt kojim se utvrđuje istinitost, vjerodostojnost, izvornost i pravilan smisao nedovoljno jasne odredbe zakona.

Autentično tumačenje se primjenjuje i važi od dana primjene odredbe zakona za koju se daje autentično tumačenje.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Apelantica u suštini smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nisu adekvatno obrazložene osporene odluke. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke. (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. Na osnovu činjenica predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda Kantonalnog suda proizlazi da apelantica nije ispunila uvjet za ostvarivanje prava na naknadu koju je tužbom tražila, shodno odredbama člana 120. stav 2. Zakona o socijalnoj zaštiti, kao i autentičnom tumačenju te odredbe koje je donijela Skupština Zeničko-dobojskog kantona. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica uopće ne osporava da njen radni odnos nije trajao šest mjeseci prije početka korištenja odsustva zbog porođaja, nego smatra da to nije zakonom propisan uvjet za konkretnu naknadu, te da se, u suštini, to ne može odrediti autentičnim tumačenjem. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud pozvao i na odredbu člana 154. Poslovnika o radu Skupštine Zeničko-dobojskog kantona jasno navodeći šta predstavlja autentično tumačenje (vidi tačku 12. ove odluke). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena prava u konkretnom slučaju bila proizvoljna ili „očigledno nerazumna“.

18. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odgovorio i na apelanticine navode koje ona ponavlja i u apelaciji, a koji se odnose na nepostupanje po ranijoj odluci Kantonalnog suda, kao i da apelantica u spornom periodu nije ostvarivala nijedno pravo iz radnog odnosa, ukazujući da može zatražiti ostvarivanje odgovarajuće naknade od svog poslodavca (vidi tač. 4. i 6. ove odluke). Ni ovo obrazloženje Ustavni sud ne smatra očigledno proizvoljnim. Pored toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

19. Apelantica se također pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

20. Apelantica je istakla i da je osporenim odlukama diskriminirana u odnosu na druga lica jer nema radni odnos u trajanju od šest mjeseci prije početka korištenja odsustva. Međutim, Ustavni sud i te navode smatra neosnovanim jer apelantica svojim navodima nije učinila vjerovatnim da je u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama diskriminirana.

21. Imajući u vidu da se apelacioni navodi o povredi prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvenciji o ukidanju svih oblika diskriminacije žena zasnivaju na istim navodima koji su već razmotreni u ranijim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi tih prava neosnovani.

22. Ustavni sud zapaža da je apelantica apelacijom osporila i rješenje Kantonalnog suda od 24. februara 2022. godine. Međutim, osporenim rješenjem odbačen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja od 25. maja 2021. godine koje je stavljeno van snage (vidi tačku 5. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da se u apelacionim navodima uopće ne obrazlaže kako su apelantici tim osporenim rješenjem povrijeđena prava na koja se pozvala u apelaciji, Ustavni sud je u konkretnom slučaju razmatrao samo apelacione navode u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda od 24. februara 2022. godine, kojom je i meritorno okončan konkretan upravni spor.

23. U pogledu navoda o kršenju prava iz Konvencija o zaštiti materinstva, Opće deklaracije o ljudskim pravima, Evropske socijalne povelje i Povelje o osnovnim pravima Evropske unije iz oblasti zaštite materinstva, Ustavni sud ukazuje da navedeni sporazumi o ljudskim pravima nisu sadržani u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedenih sporazuma Ustavni sud ne može pružiti apelantici ustavnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4566/20 od 20. oktobra 2021. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

24. Imajući u vidu navedeno te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-735/22 (F. K.) | Sudska praksa | Aktio