Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1276/22 („Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stečaj
- Pristup sudu
- Hipoteka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1276/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1276/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. Bosna i Hercegovina protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 288008 21 Rev od 30. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 288008 21 Rev od 30. decembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 288008 17 Pž od 9. decembra 2020. godine.
2. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv preduzeća „Arkada“ d.o.o. Lukavac u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 288008 16 Ps od 26. maja 2017. godine utvrđeno je da je apelantica, na osnovu rješenja Općinskog suda u Lukavcu od 13. januara 2003. godine i priznatog statusa razlučnog povjerioca od stečajnog upravnika, stekla razlučno pravo i status razlučnog povjerioca na spornoj nekretnini i etažnim jedinicama (stav I izreke). Naloženo je stečajnom upravniku da ispravi tabelu prijavljenih i priznatih potraživanja u stečajnom postupku tako što će apelantici priznati status razlučnog povjerioca na spornoj nekretnini (stav II izreke). Tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu (stav III izreke).
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da je na osnovu sporazuma apelanticinog prednika i tuženog, kao i na osnovu rješenja Općinskog suda u Lukavcu od 13. januara 2003. godine, zasnovano i upisano založno pravo – hipoteka na spornoj nekretnini, koja u naravi predstavlja stambene objekte u izgradnji i garaže. Dalje, apelantica je u stečajnom postupku koji je otvoren nad imovinom tuženog prijavila postojanje razlučnog prava na spornoj nekretnini s objektima i na etažnim jedinicama (56 stanova i 23 garaže), kao i novčano potraživanje po osnovu ugovora o kreditu. Stečajni upravnik je priznao apelantici prijavljeno novčano potraživanje i razlučno pravo na spornoj nekretnini, dok joj nije priznao razlučno pravo na etažnim jedinicama. Sud je naveo da je među strankama sporno da li apelantica ima pravo da joj se u stečajnom postupku prizna razlučno pravo u osporenom dijelu. U vezi s tim, sud je ukazao na odredbe čl. 38. i 102−107. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP) kojima je propisan način namirenja razlučnih povjerilaca. Dalje, sud je utvrdio da je neosnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog i prigovor presuđene stvari zbog toga što je apelantica rješenjem stečajnog suda upućen da svoje osporeno potraživanje – razlučno pravo na etažnim jedinicama utvrđuje u parničnom postupku. Sud je istakao da u hipoteku na nekretnini ulaze svi njeni sastavni dijelovi, pripaci i plodovi dok se ne odvoje, bez obzira na to što se poslije zasnivanja hipoteke vrijednost nekretnine povećala. U vezi s tim, sud je zaključio da u hipoteku koju je apelantica zaključila s tuženim ulaze i etažne jedinice na spornoj nekretnini. Pri tome, sud je istakao da su fizička lica kojima je priznato izlučno pravo na etažnim jedinicama upozorena o postojanju hipoteke i nisu uknjižena kao vlasnici etažnih jedinica. S obzirom na navedeno, sud je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev te je, u smislu člana 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obavezao tuženog da joj naknadi troškove postupka.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 288008 17 Pž od 9. decembra 2020. godine uvažena je žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda na način da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove postupka i troškove žalbenog postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da su etažne jedinice bile u vlasništvu tuženog u trenutku otvaranja stečajnog postupka nad njegovom imovinom. Dalje, sud je ponovio da je stečajni upravnik na ročištu za ispitivanje prijava potraživanja, u skladu s odredbom člana 38. ZSP-a, osporio apelanticino razlučno pravo na etažnim jedinicama. S druge strane, apelantica nije osporavala izlučno pravo koje je priznato fizičkim licima na etažnim jedinicama, u skladu s odredbom člana 37. stav 1. ZSP-a. Budući da apelantica u stečajnom postupku nije osporila priznato izlučno pravo na etažnim jedinicama, sud je u smislu odredbe člana 114. stav 3. ZSP-a zaključio da upis u tabelu priznatih potraživanja ima djelovanje kao pravomoćna presuda. Pored toga, istaknuto je da apelantica u parnici nije postavila zahtjev za utvrđenje nezakonitog priznanja izlučnih prava na etažnim jedinicama niti je dokazala da je u drugom postupku izdejstvovala takvo utvrđenje. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje da je stekao razlučno pravo i status razlučnog povjerioca na etažnim jedinicama. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 386, 396. i 397. ZPP-a, uspjehom stranaka i Advokatskom tarifom.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 288008 21 Rev od 30. decembra 2021. godine odbio apelanticinu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se apelantica samo paušalno pozvala na povredu odredbi parničnog postupka, zbog čega nije ni cijenio taj apelanticin prigovor. S druge strane, zaključio je da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe ZSP-a kada je apelanticin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio da apelantici u stečajnom postupku nije priznat status razlučnog povjerioca na pojedinačnim etažnim jedinicama, dok je fizičkim licima priznato izlučno pravo na istim nekretninama. Pri tome, apelantica i ostali povjerioci su u stečajnom postupku izričito izjavili da ne osporavaju priznata potraživanja povjerilaca, dok je stečajni sudija uputio povjerioce da pred nadležnim sudom mogu osporavati tabelu priznatih i osporenih potraživanja. Međutim, apelantica je tužbenim zahtjevom osporila tabelu priznatih i osporenih potraživanja jedino u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za priznavanje razlučnog prava na etažnim jedinicama, dok nije osporila priznato izlučno pravo fizičkih lica na istim nekretninama. Vrhovni sud je istakao da na istoj stvari istovremeno ne može biti utvrđeno razlučno pravo u korist jednog povjerioca i izlučno pravo u korist drugog povjerioca, a to je zbog toga što je o pravu izlučnih povjerilaca na etažnim jedinicama ranije pravomoćno odlučeno upisom tog prava u tabelu priznatih i osporenih potraživanja. S obzirom na to da ta odluka nije osporena u stečajnom niti u sudskom postupku, pravilan je zaključak drugostepenog suda u pogledu njene pravomoćnosti i izvršnosti. Vrhovni sud je istakao da ostale navode nije cijenio i obrazlagao zbog toga što nisu od odlučnog značaja za predmet spora i nisu relevantni za odlučenje.
6. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Apelantica posebno ukazuje na stečajni postupak u kojem joj je neosnovano osporeno razlučno pravo na etažnim jedinicama. Tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni relevantni propisi, te da je izostalo adekvatno obrazloženje u osporenim odlukama. Smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbe ZSP-a kada su odbili njen tužbeni zahtjev. Ističe da joj je zbog svega navedenog povrijeđeno pravo na pristup sudu.
Također, apelantica traži naknadu troškova za sastavljanje apelacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi s apelanticinim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilno obrazloženje drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava, kao i odredbi ZSP-a prilikom odlučivanja o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. Također, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmatrali sve apelanticine navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što per se isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-353/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 9. s daljnjim referencama, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje.
11. Također, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman